Najveća mana svih izbornih zakona po kojima su se u Hrvatskoj provodili izbori od 1990. godine do danas, neadekvatno je rješavanje financiranja predizborne kampanje stranaka i kandidata. Ona se ponavlja i u Zakonu o izboru članova predstavničkih tijela lokalne i područne samouprave, po kome ćemo 20. svibnja birati općinske odnosno gradske i županijske vijećnike. Složena problematika načina prikupljanja predizbornih fondova i njihova trošenja u ovom je izbornom zakonu regulirana jednim jedinim člankom. Članak 21. Zakona određuje, naime, samo to da stranke i nositelji nezavisnih lista, koji u budućem predstavničkom tijelu osvoje barem jedan mandat, imaju pravo na nadoknadu troškova predizborne kampanje, a da će Vlada Republike Hrvatske najmanje 20 dana prije dana izbora odrediti kolika su ta sredstva. Financiranje političkih stranaka jedno je od najosjetljivijih pitanja u demokratskom poretku, a nereguliranost ovog problema može dovesti i do »institucionaliziranja« političke korupcije i ozbiljnih devijacija u funkcioniranju političkoga sustava. U stabilnim se demokracijama način punjenja fondova koji omogućuju funkcioniranje političkih stranaka precizno regulira zakonima o strankama, a ti zakoni jasno definiraju i to, kako se obavlja revizija trošenja toga novca.

Problem financiranja predizbornih stranačkih aktivnosti posebno je važan, pa su transparentnost stranačkih predizbornih fondova, način njihova prikupljanja i trošenja, ali i njihova veličina, u stabilnim demokracijama detaljno razrađeni izbornim zakonom. Uobičajeno je da stranke osnivaju svoje zaklade, a one se financiraju, prije svega, proračunskim sredstvima. U fondove ovakvih zaklada mogu se prikupljati i inozemne kontribucije, najčešće od svjetonazorski bliskih inozemnih zaklada, a javni se interes štiti na taj način da donator provjerava jesu li ostvareni programi kojima je on, kroz zakladu, namijenio novac. Dio sredstava za svoje redovito funkcioniranje stranke ostvaruju iz svojih poduzetničkih aktivnosti (od prodaje suvenira do upravljanja stranačkim poduzećima i ubiranja rente od nekretnina i druge stranačke imovine), članarina i priloga stranačkih članova i simpatizera. Ovi fondovi podliježu nadzoru računskoga suda ili neke druge instance državne revizije.

Predizborni fondovi najosjetljiviji su dio stranačkih financija. Njima se financira stranačka djelatnost usmjerena osvajanju vlasti, a jasno je da ishod političkih izbora ne određuje samo buduću poziciju stranke u društvu već i način na koji će se organizirati izvršna vlast i vrijednosti koje će ona u narednom razdoblju ostvarivati. Osnovne su pretpostavke kompetitivnih izbora ravnopravnost svih političkih opcija u predizbornom procesu te pravo svih stranaka na jednaku dostupnost njihovih programa biračkom tijelu.

I u nas je uobičajeno da mediji pred izbore donose precizne upute kojima se određuje da u prostoru što ga mediji posvećuju predizbornoj kampanji, sve stranke budu predstavljene ravnopravno. Ravnopravnost predizborne utakmice, međutim, pretpostavlja i to da svi relevantni kandidati na izborima raspolažu s podjednakim predizbornim fondovima, tako da i u onom dijelu predstavljanja javnosti, što ga ne dobivaju »na poklon« od medija, već ga moraju platiti (od televizijskih i radijskih spotova te novinskih oglasa do plakata i letaka što ih aktivisti dijele biračima), kandidati budu relativno ravnopravni, dakle, da odjek njihove kampanje ovisi jedino o vještini stranke, prihvatljivosti njena programa i osobi kandidata.

U mnogim je zemljama, stoga, uobičajeno da se limitiraju sredstva što ih stranke i kandidati smiju potrošiti na izborima, a u nekim zemljama iskakanje iz određenih financijskih okvira može značiti i eliminaciju kandidata ili liste iz izbornoga procesa, pa i poništavanje rezultata izbora. Osim toga, budući da se izborima određuje tko će provoditi javnu politiku u narednom mandatnom razdoblju i kakva će ta politika biti, interesne skupine imaju razloga pokušati utjecati na to kako će izbori proteći. Izdašnim darovanjem novca, s jedne strane, neki lobi može utjecati na to da njemu poželjna politička opcija pobijedi na izborima, a s druge strane ta se politička opcija dovodi u obvezu da nakon izbora provodi politiku koja će pogodovati »dobročiniteljima« iz tog lobija. Neka financijski snažna interesna grupacija može, primjerice, odlučiti financirati sve glavne kandidate i tako unaprijed osigurati »svoju pobjedu«, računajući pritom da će svatko tko pobijedi na izborima, imati obvezu ostvarivanja njena interesa. Time evidentno ulazimo u prostor političke korupcije. Stoga u stabilnim demokracijama izborni zakoni ili drugi akti, kojima se regulira popunjavanje predizbornih fondova, postavljaju brojna pravila. U mnogim se zemljama ne regulira samo ukupna svota novca kojom stranka može raspolagati, već se određuje i to da pravne osobe ne smiju davati kontribucije u te fondove, da fizičke osobe ne mogu pokloniti više od unaprijed određenog iznosa, da tokom kampanje svoj prilog mogu dati samo jednom ili unaprijed određen broj puta (ne po 1000 dolara svaki dan, na primjer).

Uobičajeno je da se ti fondovi ne smiju prikupljati u inozemstvu, jer bi u suprotnom mogla doći u pitanje nacionalna suverenost. Prilozi za predizborni fond su javni, pa podaci o njima moraju biti dostupni i zainteresiranoj javnosti i revizijskoj instanci. Prilozi što ih stranka od svojih pristaša dobiva u naravi, poput besplatnoga tiskanja plakata, davanja automobila na raspolaganje itd., morali bi također biti u svojoj novčanoj vrijednosti iskazani kao prilozi kampanji. Bez jasno definiranih financijskih pravila izborne kampanje i transparentnoga financijskog funkcioniranja stranaka nemoguća je izgradnja političkih institucija u kojima bi prostor eventualne korupcije bio bitno ograničen. Hrvatska, na žalost, još nema takva zakonodavstva, a propuštanje prilike da se na lokalnim i regionalnim izborima strankama nametnu pravila financijske discipline i transparentnosti fondova, ozbiljna je pogreška zakonodavca. Taj se propust, međutim, ne bi smio ponoviti prilikom donošenja budućeg zakona o izboru zastupnika u Sabor.