Evo zagonetke. "Na trajnim vrednotama civilnog društva želimo graditi europsku Hrvatsku kao ekonomski uspješno, otvoreno i demokratsko društvo koje potiče kreativnost svih svojih stanovnika." Što je to? To je "Strategija Hrvatske za 21. stoljeće", kako piše na prvoj stranici na Internet adresi www.hrvatska21.hr ili "strategija razvoja" čiji cjeloviti tekst na više od tisuću stranica ovih dana dovršavaju eksperti Vladina Ureda za strategiju razvitka RH.

Otkako samostalna i nezavisna Hrvatska postoji, vlasti se prigovara da "nema strategiju razvoja". Prigovara oporba zamjeraju poduzetnici, kritiziraju građani. Što bi točno trebalo stajati u strategiji razvoja, malo je rečeno. Za jedne, strategiju bi trebali činiti mogući razvojni scenariji, za druge ona znači određivanje razvojnih ciljeva i prioriteta, za treće to je industrijska politika, usklađena s hrvatskim komparativnim prednostima, za četvrte propisivanje ekološki održive proizvodnje, za pete odabir razvojnih prečaca kojima bi Hrvatska sustigla ostale tranzicijske zemlje i ubrzala konvergenciju prema Europskoj uniji.

Puno je više rečeno o tome kako strategija razvoja ne bi smjela izgledati. Tako, ona ne bi smjela biti boljševička petoljetka, ne bi smjela značiti povratak planskoj privredi, partijslam smjernicama i dirigiranom gospodarstvu, ne bi smjela poprimiti oblik sirovoga državnog intervencionizma. No svi se slažu u jednom: bez državne strategije razvoja nema ni razvoja. Prepuštanje razvoja spontanitetu i prirodnim poduzetničkim motivima i porivima, vulgarna liberalizacija ekonomije i slično, ne rješavaju dovoljno brzo goleme socijalne probleme i guraju narod u još veću nezaposlenost, bijedu, iseljavanje, starenje i umiranje. Administracija predsjednika Tuđmana i HDZ-a dugo se odupirala pisanju i usvajanju generalne državne strategije razvoja. Njezin najutjecajniji ekonomist Borislav Škegro bio je čak i protiv planiranja proizvodnje i potrošnje električne struje, a pojedine HDZ-ove vlade suočile su se s golemim nevoljama već pri donošenju prve djelomične strategije, one za brodogradnju.

Kako je u feljtonu Jutarnjeg lista nedavno podsjetio jedan od najistaknutijih hrvatskih brodograditelja Mladen Klasić, Hrvatski fond za privatizaciju angažirao je sredinom 1994. grupu inozemnih konzultanata da ispitaju stanje pet najvećih hrvatskih brodogradilišta i preporuče mjere za njihovo poslovno osposobljavanje. Nakon samo nekoliko mjeseci oni su preporučili izdvajanje i prodaju svih pratećih djelatnosti, pretvaranje "3. maja" u pomoćno brodogradilište, hitnu prodaju Trogira i Kraljevice, objedinjavanje razvoja, komercijale i financiranja, smanjivanje broja stalno zaposlenih na samo 3600, investiranje u modernizaciju nekoliko desetaka milijuna dolara...

Bila je to sjajna strategija koja je u svim škverovima smjesta naišla na žestoko odbijanje. Njihovim upravama bilo je posve neprihvatljivo objedinjavanje funkcija i centralizacija poslovnog odlučivanja te svođenje brodogradilišta na radionice. Inozemnim konzultantima Vlada je iz proračuna platila četiri milijuna maraka, a da nikad o njihovim prijedlozima nije ni raspravljala, kamoli da ih je prihvatila i provela. Umjesto njihova strategijskog restrukturiranja, Vlada je 1995. pokrenula program sanacije brodogradilišta koji traje i danas. Dok oporba, javnost i dio poduzetnika od državne strategije razvoja očekuje čudo, već s prvom strategijom država je metodom vlastite kože naučila prvo pravilo svakog dobrog menadžmenta, pa tako i državnog - da planove moraju donositi oni koji će ih i ostvarivati. I obrnuto: oni koji planove provode, moraju ih i donositi. Autori strategije naučili su pritom prvo pravilo funkcioniranja države: svaka politika, a osobito razvojna, je umijeće mogućega.

Odgovor na pitanje treba li Hrvatska uopće generalnu državnu strategiju razvoja i kakvu, mora poći od shvaćanja što je zadaća države. Moderni pogled na ulogu države u gospodarstvu kaže da se država mora brinuti za nekomercijalne i neprofitabilne poslove za koje ne postoji tržište pa za njih nisu zainteresirani privatni poduzetnici - za dio školstva, zdravstva, obrane, sigurnosti, kažnjavanja prijestupnika. Sve ostalo što je naslijedila iz komunizma, država treba samo smjesta privatizirati i povezati pravilima igre - pravnim sustavom i dijelom institucija.

Odatle i zaključak. Država mora i može donositi strategiju razvoja samo u poslovima koji njoj i pripadaju. A kad se od države ultimativno zahtijeva da donese strategiju razvoja brodogradnje, turizma, pomorstva, industrije, pa čak i informacijske i telekomunikacijske tehnologije, onda javnost i dobije ono što je tražila - gomilu ispraznih frazetina. Što treba činiti u razvoju komercijalnog turizma, pomorstvu ili brodogradnji, možda naslućuju ili su u stanju pogoditi i ostvariti samo rijetki genijalni privatni poduzetnici i stručnjaci koji s njima rade. Bilo bi sjajno kad bi to znali i državni činovnici i eksperti, ali ne znaju. Kad bi znali, sigurno to ne bi javno rastrubili.