Premijer je otkrio da trpi teške duševne boli - osjeća se, naime, posve neshvaćenim. Nitko ne razumije njegovu vladu i njene reformska stremljenja, samo je narod na njenoj strani. Gotovo idiličan odnos između vlasti i njenog dragog naroda, tvrdi Račan, kvare sindikati, koji. se, po njemu, bave politikom i čije se mišljenje “ne podudara s razmišljanjem ogromne većine Ijudi u ovoj zemlji”; kvare i mediji, u kojima postoji “visok stupanj nesklonosti da se pomognu vladini reformski zahvati”. Premijer će čak reći da postoji raskol između medijske i stvarne Hrvatske: za razliku od medijskih katastrofičara, koji drže da je Hrvatska ukrivo zabrazdila, uvećina Ijudi misli da je pravac razvoja dobar”.

Tuđmani su, prije otac a sada također i sin, tvrdili da je s HDZ-om više-manje sve u redu, ali da su, kako je znao reći junior, izgubili medijski rat. Premijer ne voli usporedbe s bivšima: na primjedbu novinara da se i HDZ svojedobno žalio na neshvaćenost, da je Tuđman tvrdio kako su stvari bolje nego ih medij predstavljaju a ispale su gore, Račan se, kako je rekao, morao nasmijati. Po njemu, HDZ je vozio skroz u krivom smjeru i zapadao u sve dublju krizu, a sadašnja vlast ima sasvim drugačiji trend: možda ide sporo, ali kreće se u dobrom smjeru. Kako to izgleda u praksi vrlo je lako analizirati na upravo predloženom Zakonu o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti. Neuspješna u pokušajima da broj nezaposlenih smanji otvaranjem novih radnih mjesta, Vlada sada predlaže upotrebu statističkih marifetluka. Tako bi se ubuduće sa spiska nezaposlenih brisali oni koji mjesečno honorarno uspiju zaraditi 900 kuna, kao i oni koji odbiju posao u krugu od 50 kilometara. Mogu li se zaista zbrinutim, štoviše zaposlenim smatrati oni koji dnevno raspolažu s tridesetak kuna ili je zapravo riječ o pokušaju da se zezne statistika?

Sindikati kažu da je Vladin prijedlog novi udar na nezaposlene i pljuska ljudima koji nastoje preživjeti. Trenutno najveći problem zemlje pokušava se umjetno, restriktivnom evidencijom, umanjiti. Umjesto da se grda stvarnost mijenja, na djelu su pokušaji njene reinterpretacije. Umjesto da se do neba vrišteći problem nezaposlenih rješava, a to je moguće postići samo otvaranjem novih radnih mjesta, Vlada bi, čini se, bila zadovoljna i pukim smanjivanjem, na bilo koji način, službenog broja nezaposlenih. U podtekstu je takvih ideja sugestija da je nezaposlenost zapravo prenapuhan, lažan i izmišIjen problem, odnosno da su Ijudi na burzama - bezobrazni simulanti.

Iz tog je primjera lako zaključiti jesu li promjene i reforme, što ih predlaže Vlada, zaista perspektivne, vode li u pravom smjeru. Račan je u pravu kad kaže da “građani razumiju probleme”. Nevolja je u tome što ih ne razumiju oni koji bi ih trebali rješavati.