Kad bi se napravila brzinska anketa među članovima Račanove vlade, posebno da ih se još malo ohrabri time što je ta anketa anonimna, dobili bismo gotovo jednoglasan odgovor kako bi oni, da mogu, odmah iz Vlade pobjegli u Sabor. Jasno, s izuzetkom onih ministara koji, ako je istina da ih ima, u Vladi obavljaju i svoje privatne poslove. Naši ministri iza zavjesa Banskih dvora sada vjerojatno i čeznutljivo gledaju preko puta, prema zgradi parlamenta, gdje bi mogli manje raditi, a možda i više zaraditi. Većina ih, da stvar bude gora, ima mogućnost usporedbe; upravo su u saborskim klupama, naime, proveli posljednjih nekoliko godina.

Ako su u pečetku, u siječnju 2000. godine, i bili polaskani što su baš oni u tom probranom društvu koje treba preuzeti najodgovornije poslove u državi, sada bi tu čast već malo tko od njih trebao doživljavati kao naročit privilegij. Biti ministar u Vladi, ili još bolje premijer, možda će tek sljedećim generacijama političara, onda kad država bude posve uređena, biti najveća ambicija u karijeri.

Sada još nije tako. Tko god u Vladi nastoji raditi časno i biti nekorumpiran i po svemu uzoran ministar, mora biti frustriran jer to radi u zemlji u kojoj se za političare i dalje unaprijed misli da su lopovi i prevaranti i u kojoj javnost još nije stekla pretežit dojam da iz razdoblja teške recesije i slabe demokracije neprijeporno ulazimo u fazu blagostanja i punih građanskih sloboda.

No, ako već ne mogu zablistati bog zna kakvim uspjesima, jer će slavu reformi, uspiju li one, možda pobrati njihovi nasljednici, ministri bi moguće htjeli izgraditi kakav-takav osobni imidž s kojim bi onda mogli, s obzirom na to da ih je većina relativno mlada, i poslije konkurirati u politici. U Račanovoj vladi oni se međutim teško mogu izdići iznad prosjeka, jer ih se uglavnom predstavlja kao uigrani tim u kojem nitko "ne talasa", a onome tko "zatalasa", kao što je to na primjer učinio ministar Ivan Jakovčić, začas se pokaže prst prema vani. Ministri našeg doba, nadalje, teško da mogu izgraditi autoritete u svojim sektorima, jer im pozicije premijer i predsjednici njihovih vlastitih stranaka gotovo svakodnevno čine posve neizvjesnima, upornom pričom o rekonstrukciji Vlade.

Tako mi danas imamo ministra policije kojeg se nitko ne boji i kojem su još morali dovesti pojačanje u liku ravnatelja policije, ministra obrane kojemu premijer preko medija lupa po prstima nakon sastanka s predsjednikom države, ministra gospodarstva kojeg se u anketama odriče i njegova vlastita stranka, ministra prosvjete s kojim nitko ne zna što će, ministra zaštite okoliša kojeg nadjačava gradonačelnik Zagreba... I, dakako, premijera koji to sve kontrolira. Taj premijer pošteno je pustio glas da bi se famozna rekonstrukcija Vlade, od koje sada više definitivno ne treba očekivati nikakve senzacije, na koncu mogla svesti na dogovor o pripuštanju još nekolicine nestranačkih osoba u državnu administraciju. Stranke vladajuće koalicije, naime, nemaju neiskorištenih ljudi; ono što sada vidimo na političkoj sceni, to je najbolje što su one mogle dati. Dakle, mi smo se dobro upoznali s kadrovskim dometima vladajuće koalicije.

Ako i ministri razmišljaju poput nas, dakle da ima za njih boljih skloništa u ovim teškim vremenima, onda bi se čak mogli otimati da budu među ta tri ili četiri ministra koja će Račan eventualno zamijeniti. Njihovim taštinama bit će lakše kad znaju da ih neće naslijediti kolege iz stranaka, nego vjerojatno ljudi izvan politike. Račan već priprema teren za bezbolnu rekonstrukciju: kaže da ima ministara koji su izvrsni praktičari ali loši stratezi, i obratno. Njihov će odlazak jednostavno objasniti novim potrebama u pojedinirn resorima.

Ako i namjerava smanjiti koaliciju, Račanova je namjera, čini se, odgovornost podijeliti još i više no što je ona sada razdijeljena između šest stranaka. Uvest će u Vladu još nekoliko ljudi izvana. Kad se zna da su u Vladi već sada tri "ministra-stručnjaka" (Ivanišević, Stavljenić-Rukavina i Župan-Rusković), s još nekoliko njih administracija bi mogla postati podjednako "stručna" koliko i stranačka. Da li toliko uspješnija koliko "stručnija", to ćemo još vidjeti.