Cijena atentata na mađarskog premijera na tržištu trenutačno iznosi oko milijun američkih dolara! Ustvrdio je to ovih dana neimenovani ruski plaćeni ubojica gostujući u tv-emisiji mađarskog novinara Tamasa Freia, u kojoj ga je ovaj upitao za koliko bi novaca ubio mađarskog premijera. Nakon te emisije uslijedili su brojni protesti na račun izjave ruskog plaćenika, a vijest o tome obišla je cijeli svijet.

Je li Hrvatska pošteđena profesionalnih ubojica? Ako je suditi po ubojstvu Vjeke Sliška u središtu Zagreba, očito je da smo i u tome ukorak i sa Zapadom i s Istokom. No, u Sliškovu i u ostalim sličnim slučajevima riječ je o čisto mafijaškim obračunima, dok bi se, recimo, ubojstvo premijera bez problema moglo okvalificirati kao političko ubojstvo. A takvih ubojstava, pravno gledano, u Hrvatskoj od 1990. nije bilo. Do danas, naime, ni u jednoj pravomoćnoj sudskoj presudi nije izričito utvrđeno da se u slučaju nekog ubojstva radilo o naručenoj smrti s političkom pozadinom. Druga je stvar što su u javnosti neke od sumnjivih smrti, zbog raznoraznih indicija, ali i svakojakih namjera, označene kao politička ubojstva.

Prvo ubojstvo u neovisnoj Hrvatskoj, koje u javnosti nosi epitet političkog, svakako je ono načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, kojega je, s još dvojicom lokalnih dužnosnika, na punktu ceste Osijek-Tenja 1. srpnja 1991. ubio Antun Gudelj. Činjenica da je, za razliku od nekih tamošnjih hrvatskih radikala, Reihl-Kir bio za mirno rješenje sukoba sa Srbima bila je dovoljna da se do danas o njegovoj smrti govori kao o politički motiviranom ubojstvu. Štoviše, ni nakon deset godina spor oko tog ubojstva još ni izdaleka nije gotov.

Nešto manje od tri mjeseca nakon Reihl-Kira, u noći 21. rujna 1991. na kontrolnoj točki u Sesvetama ubijen je glavni organizator HOS-a i potpredsjednik HSP-a Ante Paradžik. Do danas se samo pretpostavlja da je Paradžik smetao tadašnjoj vlasti, jer je HOS u njegovo vrijeme bio jaka vojna organizacija. Postoji i verzija po kojoj su ga zajednički likvidirali hrvatska vlast i pripadnici KOS-a, koji su u to vrijeme zauzimali čelna mjesta u MUP-u i SZUP-u, od kojih je kasnije veći dio uhićen i to kao članovi špijunske grupe "Labrador". Epilog Paradžikova ubojstva isti je kao i onaj Reihl-Kira. I u jednom i u drugom slučaju ubojice su osuđene na zatvorske kazne, ali su kasnije pušteni na slobodu zahvaljujući Zakonu o oprostu koji je i njih obuhvatio.

U prosincu 1991. Zagreb je potreslo stravično ubojstvo tročlane obitelji Zec. Mihajlo Zec je ubijen pred svojom kućom, dok su beživotna tijela njegove supruge i malodobne kćeri nađena u blizini planinarskog doma Adolfovac na zagrebačkoj Medvednici. Iako su ubojice ubrzo pronađene, nikada nisu osuđeni zbog banalne pogreške u istražnom postupku, a kao razlog ubojstva navodila se sumnja da je Mihajlo Zec bio glavni financijer krajinskih Srba. Nije, međutim, jasno što je u svemu tome značilo ubojstvo i njegove 12-godišnje kćeri.

U kolovozu 1992. HOS je izgubio i svog drugog vodećeg čovjeka. Pod sumnjivim okolnostima, kao i Paradžik, ubijen je ratni zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević. On i osmorica njegovih suboraca ubijeni su hicima koje su u njih ispalili pripadnici zloglasne Kažnjeničke bojne HVO-a na kontrolnoj točki u Čulama. Iako se ubojstvo dogodilo u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, ono je nedjeljivo sa situacijom u Hrvatskoj, jer je to bilo vrijeme intenzivnih sukoba između HVO-a i HOS-a i kada je u redove HOS-a prelazilo sve više pripadnika HVO-a. Političku pozadinu Kraljevićeva ubojstva potencirala je i činjenica da se on zauzimao za blisku suradnju Hrvata i Muslimana te je Muslimane smatrao braćom s kojom je želio obraniti BiH.

Iste godine, u studenome, na pragu svoga stana u Velikoj Gorici ubijen je sindikalni vođa Milan Krivokuća, Srbin po nacionalnosti. Svih ovih godina policija nije otkrila ubojicu koji je Krivokuću ubio nožem, a sindikalni lideri HŽ-a, kojima je Krivokuća pripadao, tvrde da policija zna pravu istinu, ali da je taji. Priča se da je ubijen zbog svojih sindikalnih akcija, čemu je pogodovala i njegova nacionalnost, ali i to da su ga možda ubili krajinski Srbi, smatrajući ga izdajnikom svoga naroda.

Dogodilo se to u tijeku predizborne kampanje, 14. prosinca 1999., kada je pod još nerazjašnjenim okolnostima u prometnoj nesreći poginuo Darko Jurišić, istaknuti aktivist Hrvatskog pokreta za demokraciju i socijalnu pravdu te programski koordinator Glasa 99. Prema policijskom izvješću, Jurišić se zbog prebrze vožnje i smanjene vidljivosti zaletio u naplatne kućice na autocesti kod Brodskog Stupnika te na mjestu poginuo. Njegova supruga pak vjeruje da je riječ o političkom ubojstvu jer je, veli, njezin suprug dobivao brojne prijetnje zbog svojeg angažmana u predizbornoj kampanji, a sumnje su joj porasle nakon što je Franjo Tot razotkrio SIS-ovu akciju "Kameleon", ustvrdivši kako je moguće da su za Jurišićevu nesreću odgovorni agenti SIS-a.

I na kraju, dakako, među tzv. politička ubojstva treba ubrojiti i smrt Milana Levara. Unatoč nastojanju policije, još nije utvrđeno tko je Levara ubio, osim što se sumnja u ljude koje je on godinama prozivao kao glavne krivce za zločine počinjene u Gospiću i okolici 1991. godine. Neki od njih su nakon njegove smrti uhićeni, ali još nitko nije povezan s njegovom smrću. O političkoj pozadini njegove smrti govori se i zato što je bio i haaški svjedok te što je možda znao i neke stvari o kojima za života nije govorio. Njegovi najžešći protivnici, međutim, tvrde da ga oni sigurno ne bi likvidirali, jer bi to njima najviše naštetilo. Sve u svemu, kako vrijeme prolazi, sve je sigurnije da će policija sve teže naći onoga tko je skrivio Levarovu smrt.

Internet kao najveća i najprotočnija baza informacija i podataka na svijetu dakako da je prepun i različitih informacija o plaćenim ubojicama. Osim raznih vijesti o akcijama profesionalaca te vrste, preko Interneta možete i stupiti u kontakt s plaćenicima koji su za vaš račun spremni ubiti bilo koga, bez obzira gdje se na kugli zemaljskoj nalazio. I ne samo da možete naručiti nečije ubojstvo, već ste u mogućnosti da čak izaberete i oružje kojim bi voljeli da dotični završi ovozemaljski život.

Zasad je najtraženiji plaćeni ubojica Marko Nikolić, alias Marko Antunović, a za informaciju koja će cementirati rešetke ubojica Vjeke Sliška obitelj je ponudila dosad najveću nagradu u nas - milijun kuna. Onaj koji računa na milijun kuna ne može pak računati na anonimnost. U postupku koji traje u zagrebačkom Okružnom zatvoru u Remetincu zaštićeni svjedok broj jedan rekao je da su odrađivanjem plaćenih ubojstava "plaćani" dugovi među pojedinim optuženicima, a Gordanu Kolariću, koji je optužen za ubojstvo Omera Zahirovića, bio je oprošten dug za drogu. Damir-Dado Džeba, koji je i sam bio žrtva mafijaških obračuna, svojedobno je prijetio i novinarima, govoreći im kako je u stanju naći plaćenog batinaša i ubojicu za desetak grama "koke".

Jedno od prvih najspektakularnijih naručenih ubojstava u Hrvatskoj bilo je i ono bivšeg ministra turizma Antuna Marčela Popovića 1996., za koje je na 20 godina zatvora osuđen Siniša Stracaboško-Rambo, medijski junak s početka Domovinskog rata, dok je kao poticatelj tog ubojstva osuđen Šime Medanić. U analizi hrvatskih zločina, posebno unazad nekoliko godina, pokazalo se da ih je nekoliko rezultat narudžbi suprotstavljenih kriminalnih skupina. Ali, plaćeni ubojice naručivani su i radi likvidacije nesređenih poslovnih, bračnih i rodbinskih odnosa. Jedan od često spominjanih je i izvjesni "Bora Konj", krajinski specijalac iz Vukovara, čovjek koji je imao iskaznicu i hrvatskih tajnih službi. On je, prema tim pričama, ubijao po narudžbi, da bi i sam skončao zaliven u betonu "bauštele" u Stuttgartu.

Hrvatsku je javnost prije tri mjeseca zaintrigirala jedinstvena, ali i kontroverzna ispovijest izvjesnog 45-godišnjeg Petra Jelavića, čovjeka, kako je navedeno, s privremenim prebivalištem na Kvarnerskom poluotoku, koji se predstavio kao profesionalni ubojica te je ustvrdio kako u Hrvatskoj povremeno živi sedam Hrvata plaćenika, kao što je on. Jelavić, koji se nije želio fotografirati, pohvalio se kako je još 1990. predsjedniku Tuđmanu predlagao da uz pomoć Albanaca i jednog dijela KOS-a ubije Slobodana Miloševića, što je Tuđman, po njemu, odbio. Zatim je kazao kako na Dražena Budišu, suprotno nekim napisima u medijima, nikada nije organiziran nikakav atentat, što, kako je rekao, nije bio slučaj i sa sadašnjim predsjednikom Stipom Mesićem.

Jelavić naime tvrdi kako je na Mesića dvaput izvršen neuspjeli atentat za vrijeme predizborne kampanje, da je naručitelj bio saborski zastupnik i visoki dužnosnik MORH-a te da je prva ponuda iznosila 300.000, a druga 500.000 njemačkih maraka. Dodao je i to da je atentat na Mesića trebao izvršiti beogradski plaćenik koji je, po njemu, kumovao i smrti Damira Tomljenovića Gavrana kao i to da je atentat na Mesića planiran i kad je ovaj svojedobno svjedočio u Haagu, da je tada vrh državne vlasti tražio potencijalnog ubojicu u Nizozemskoj, ali da se na kraju od toga odustalo.