Zapravo u Dračevcu i u Splitu nije nitko nikoga vrijeđao jer što fali Ciganima - to bi mogao biti sukus trodnevnih događanja u Splitu u kojem se u dva dana nanizalo nekoliko obljetnica pa uravnoteženo hrvatsko povijesno korito nije moglo sve to olako progutati. I odatle - nervoza. Prije svega, bio je Sveti Duje, a oko njega načičkalo se mnogo toga drugog kako bi imalo pokriće i publiku. Uz blagdan Sv. Duje, vrlo starog solinskog mučenika koji ima dugu tradiciju kao zaštitnik grada, blagdan koji nije više (samo) vjerski, nego općenarodni, obilježena je u subotu godišnjica Četvrte gardijske brigade, u nedjelju se kod hotela Marjan nekolicina ljudi prisjetila pokušaja prve blokade tenkova JNA i, konačno, organiziranje skup na splitskoj rivi kao prosvjed protiv smjene direktora i glavnog urednika u Slobodnoj Dalmaciji.

Poslije onog velikog prosvjeda početkom godine zbog "nestalog" Mirka Norca, podgrijala se opet malo atmosfera tobože hrvatskog naspram tobože crvenog i tobože jugofilskog Splita. Ali, repriza se pokazala samo lošom kopijom s kojom Čondić, Tuđmnan, Rebić, Gotovina, a ni HSLS-ov gradonačelnik Ivica Škarić ne mogu biti zadovoljni. Nije pomogao ni Duje ni omamljujući morski, proljetni ugođaj jer - stvar se ispuhala. Svi pamte opsadu tenka JNA prije deset godina u Splitu gotovo kao početak hrvatskog otpora prema nadirućem ratnom velikosrpskom projektu. Ali, sjećanje na taj događaj zapravo je neugodno. Usijano ozračje bilo je blizu linča (koji je, na sreću, izbjegnut) kada je radnik škvera nasilno izvlačio iz tenka regruta JNA, posve slučajno Makedonca (a mogao je biti i Hrvat), dok je gomila uokolo navijala. Herojska Četvrta gardijska, najbolja brigada Hrvatske vojske, ostavila je u pobjedničkom naletu nakon Oluje i poneka popljačkana i popaljena sela. Jedino je Duje stamen i nedodirljiv, pretpotopan je da bi mu se bilo što zamjerilo, a kamoli dokazalo.

Smjenu u Slobodnoj Dalmaciji bilo je pogodnije potaknuti i izvesti u onom trenutku kada je anketa pokazala da Josipa Jovića i njegovih pet ljudi ne podržava čak 80 posto novinara Slobodne. Novinarskoj potpori glavnom uredniku u Hrvatskoj se ne pridaje važnost, umjesto da se, po uzusima koji uglavnom važe u novinarstvu i medijima u Europi, članak o obaveznom propitivanju podrške novinara novom glavnom uredniku unese u redakcijske statute. Uz takvu bi regulu bilo manje uredničkih i financijskih promašaja, pogotovo u medijima u većinskom državnom vlasništvu, znači onima koje, kad su neuspješni, svi mi plaćamo. U Večernjem listu u jesen 1990., tada još u društvenom vlasništvu, obavljen je jedini tajni novinarski izbor glavnog urednika u Hrvatskoj. Zanimljivo je, kao digresija, da je čovjek koji je već devet godina na čelu tog dnevnika pri izboru 1990. godine, među tri kandidata, dobio tek 10-postotnu potporu novinara. Zato ga je dvije godine kasnije postavio netko drugi.

Glavni problem s Josipom Jovićem nije, mislim u tome što su u listu u pretežno državnom vlasništvu dominirali antivladini komentari (sloboda tiska mora biti važnija od služenja gazdi), nego što se Jović u posljednjih godinu i nešto dana samo uzgred bavio novinarstvom, a glavni mu posao nije bio čak ni politikantski nego - obavještajni. Sjetimo se samo izmišIjenog intervjua s Mirkom Norcem navodno obavljenog za vrijeme zimskog prosvjeda na splitskoj rivi. Kad bismo se malo zezali, mogli bismo reći da je Jović dodatno opteretio Norčevu optužnicu jer u "intervjuu" Slobodnoj Norac zahvaljuje na potpori na splitskom mitingu, a kasnije u prvom iskazu istražnom sucu tvrdi da nije ni znao da ga policija traži i da mu je određen pritvor.

Potporu Joviću i ekipi pružio je Carl Gustav Strohm njemački novinar koji je prema Tuđmanovu naređenju godinama ovdje u Hrvatskoj dobivao tri goleme plaće (u Večernjaku, na HTV-u i u Predsjedničkim dvorima). Nenad Ivanković nakon astronomskih otpremnina po menadžerskom ugovoru žalio se kako je za Mesića i Račana bez posla, a Zoran Vukman (novinar Slobodne), kao da je jedan od stupova hrvatske kulture, izjavio je da će, ako treba, šutjeti i 20 godina, ali će onda progovoriti. Sve je to prilično nevjerojatno.

Stipe Mesić je na povike da je "Ciganin", ali onda i na uvrede da je "lopov" i "izdajnik", bez obzira na predsjednički dignitet, valjda da bi ga bolje razumijeli, uzvratio na isti način. Prihvatio je huškačku terminologiju jer kad andrenalin poraste, nema razlike između predsjednika, "kulturnog" Hrvata i nomada (ali nipošto zato manje vrijednog) - Ciganina. A najviše je stradalo u Splitu čast i dostojanstvo Roma (Cigana), ali to čak ne primjećuju ni političari ni intelektualci, Nema prijeke potrebe da se Mesić ispričava ni roditeljima branitelja niti Splićanima, ali bi se trebao ispričati Romima (Ciganima).

Naravno, apolitičnost i loša logistika ne trebaju nam biti uzor. Ali zašto bi biti Hrvat bio veći ponos a manja uvreda nego biti Ciganin?