Svugdje ima ekstremista - to nikome nije vijest. Ali jest vijest kada tisuće stanovnika dva grada jedne poludržave u samo dva dana odobravaju svojoj nasilnoj manjini, pa joj se još i pridruže u bešćutnome brutalnom nasrtaju na bespomoćne, stare, miroljubive Ijude, žene, vjernike. A divljanje u Trebinju i Banja Luci bilo je upravo to - kolektivni linč dojučerašnjih sugrađana, motiviran nacionalističkom mržnjom koja je iste te ljude 1992. pobila, protjerala, zatrla im džamiju, stvarni izraz kolektivnog duhovnog postojanja. I zato je poziv dužnosnika međunarodne zajednice policiji RS-a da sankcionira počinitelje izgreda - jalov i uzaludan posao.

Jer Republika Srpska nije pravna država s prolaznim teškoćama u provođenju pravednih zakona. Ona je bastard nastao iz sumnjive političke trgovine. Pritom joj je oprošten istočni grijeh: svjetonazorske zasade. Ideološki temelj tvorevine zvane Republika Srpska nije nasljeđe antifašističkoga zapadnog svijeta. Upravo suprotno: današnji politički ustroj toga dijela BiH rođen je iz volje da se Drugi zauvijek protjeraju, a njihovo postojanje zaboravi. Taj nacistički koncept, vidjelo se proteklih dana u dva udaljena grada RS, poslijeratni pokušaji pomirenja i normalizacije nisu ni načeli; tek možda primirili.

Ali samo privremeno: ako je bilo moguće da banjalučki šesnaestogodišnjaci masovno mlate starice, onda je očito da država svo ovo vrijeme sustavno proizvodi mržnju. Stoga su Trebinje i Banja Luka pokazali barem jedno: da se međunarodna zajednica zavarava. Svih ovih godina, od Daytona naovamo, ona grebucka po površini, očekujući čudo. Ali čudo ne dolazi. Jer problem nije u šačicama ekstremista. On je u Daytonu, koji je laž.