Suđenje Miroslavu Kutli i njegovim direktorima odvija se dan-dva pa tjednima stoji. I tako mjesecima. Zapravo, nije ni počelo: saslušani su tek prvi svjedoci i jedan je stručnjak dao mišljenje. Svako malo, zbog potrage za dokazima i osporavanja vještačenja, suđenje se praktično vraća na početak, a približava se i ljeto kad sudovi prekidaju rad. Do prvostupanjske presude proći će još mnogi mjeseci, a do pravomoćne i godine. Sve je to neopisivo mrcvarenje optuženih, svjedoka, odvjetnika i suda.

Na suđenju sutkinja ispituje svjedoke i eksperte, proučava dokumentaciju i pozorno sluša tužitelja, pokušavajući shvatiti što su doista učinili Miroslav Kutle i suoptuženi i je li to uopće po zakonu kažnjivo. U biti, sutkinja vodi istragu - treći put. Najprije je istragu vodila policija, potom istražni sudac, a sada i sudsko vijeće. Ni policija, ni Tužiteljstvo, ni suci istražni, procesni i (najvjerojatnije) prizivni pritom ne nude odgovor na glavno pitanje: gdje je zakopana lešina? Gdje je završio novac za koji se optuženi terete da su ga pronevjerili? Gdje je corpus delicti?

Da se ne bi shvatilo krivo: nemamo nikakva razloga sumnjati da svi sudionici gospodarskih sudskih procesa koji se u posljednje vrijeme vode u Hrvatskoj ne postupaju striktno u skladu sa zakonima i procesnim pravilima. Ali, ta pravila ne valjaju. Te su procedure duboko pogrešne. Nama pravnim laicima očigledno je kako su istražni i sudski procesi za sankcioniranje gospodarskog kriminala dizajnirani neekonomično, neoperativno, nehumano i neinteligentno.

Što je najgore, niti jedan, baš niti jedan sudionik istražnih i sudskih postupaka u Hrvatskoj nije zadovoljan načinom na koji se oni odvijaju, a s nevjericom i čuđenjem te procese prati i javnost. Ipak, baš nitko u Hrvatskoj - ni udruge odvjetnika, ni udruge sudaca, ni sveučilišni nastavnici, ni Ministarstvo pravosuđa - ne pokreće nikakvu inicijativu da se postupci policije, Tužiteljstva i sudstva promijene i reformiraju, da se procedure pojednostavne i učine logičnijima, praktičnijima, svrsishodnijima.

Na suđenjima koja su tako organizirana da se nužno pretvaraju u farsu najmanje su tri velike žrtve. Prva žrtva je sam okrivljeni koji nema poštenu priliku za obranu i dokazivanje nevinosti, niti ostvaruje svoje ljudsko pravo da mu se sudi brzo i učinkovito. Druga je žrtva društvena etika, a treća nacionalna ekonomija u cjelini.

Upravo zato što ne poznaje učinkovito otkrivanje i kažnjavanje prevare, pljačke i zloporabe, Hrvatska nema moderne ekonomije, nema većih domaćih i inozemnih ulaganja i osnivanja novih krupnijih poduzeća razvijenih oblika, poput dioničkih društava i korporacija.

Ako ne donose presude na vjerodostojan način i brzo, hrvatska istražna tijela i pravosuđe zapravo potiču i nagrađuju gospodarski kriminal. Svakome je jasno da se sadašnjim postupcima doista može osuditi samo rijetke i odabrane kršitelje zakona, a ako je tako, ako je vjerojatnost za otkrivanje i kažnjavanje mala, tada se isplati riskirati pljačku, a zloporaba postaje masovna pojava. Ako sudovi brzo i uvjerljivo ne odašilju u javnost poruku što se smije, a što ne, što jest kažnjivo, a što nije, tada sve postaje relativno i sve postaje dopušteno. Jedan direktor koji će biti kažnjen jer nije pokrenuo stečaj kad je po zakonu morao, uz desetke tisuća drugih koji mirno spavaju, prestaje biti pljačkaš svojih vjerovnika i postaje žrtva pravosudnog i političkog sustava, a možda i heroj svoje sredine.

Razumijemo da revolucionarnu praksu stvaranu pola stoljeća nije moguće ukinuti svugdje i odmah. No, prošlo je deset godina od početka tranzicije, aktualna Vlada i Predsjednik Republike u svakoj prilici ističu svoje nezadovoljstvo radom policije, Tužiteljstva i sudova, ali na popisu brojnih reformi koje Vlada provodi ili najavljuje nema reforme pravila suđenja. A naši sudovi nisu neučinkoviti zato što su suci lijeni, glupi ili podložni korupciji, nego zato što su takve procedure po kojima oni moraju postupati.