Bivša američka veleposlanieca pri Ujedinjenim narodima Jeane Kirkpatrick svoj komentar objavljuje u 'Los Angeles Timesu'. Podsjeća da su Sjedinjene Države bile članice Povjerenstva Ujedinjenih naroda za Ijudska prava od osnutka svjetske organizacije 1947. i da su sad sva tri mjesta rezervirana za zapadne zemlje pripala članicama Europske unije. Jeane Kirkpatrick drži da je navika Sjedinjenih Država da u Ujedinjenim narodima govore istinu o kršenjima ljudskih prava svakako predstavljala važan temelj odluke nekih zemalja da glasuju protiv Washingtona. U povjerenstvo se bira sve više i više zemalja čije su vlade na zlu glasu što se tiče ljudskih prava, a to znači da imaju i pravo glasa za biranje njenih članice. Gospođa Kirkpatrick podsjeća da se među članicama nalaze zemlje poput Libije, Sudana, Ugande, Siera Leonea, Kine i Kube.

Sjedinjene Države nemaju prijatelja među zemljama koje čine represiju nad svojim narodima, nastavlja gospođa Kirkpatrick, a ovo glasovanje dovelo je u položaj da se upitamo imaju li Sjedinjene Države pouzdane prijatelje i saveznike i među demokratskim zemljama. Nema sumnje da se u posljednjem desetljeću pojavljuje sve veća distanca izmeđdu Washingtona i njegovih saveznika u NATO savezu. Europski tisak pokazuje svoje nezadovoljstvo kritičkim napisima o američkom načinu, a te su se kritike još intenzivirale od inauguracije predsjednika Busha koji vodi zemlju udesno, dok u Europskoj uniji samo dvije od 15 članica nemaju socijalističke vlade. Ona misli da ova rapidna konsolidacija Europske unije već ima negativan utjecaj na američke odnose s nekoliko zemalja kontinentalne Europe u Ujedinjenim narodima. Među dobro informiranim Amerikancima naširoko se vjeruje da su američki saveznici igrali veliku ulogu u porazu u Povjerenstvu za ljudska prava, zaključuje bivša američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima, napominjući da Sjedinjene Države neće nikad biti u stanju postići svoje ciljeve u Ujedinjenim narodima ako se, kao dodatak tome da se SAD mora suprotstavljati svojim neprijateljima, mora također natjecati i s našim najboljim prijateljima. Naš jedan glas nikada ne može pobijediti 15 glasova Europske unije.

Michael Kelly piše u 'Washington Postu' da šokira izbacivanje Amerike iz Povjerenstva Ujedinjenih naroda za zaštitu ljudskih prava. Među onima koji su pobijedili Sjedinjene Države u ovoj utrci su takvi nesalomljivi branitelji ljudskih prava poput Sudana, Siera Leonea, Ugande, Pakistana, Meksika i Hrvatske. Jasno je što se dogodilo. Tradicionalni američki saveznici udružili su se s tradicionalnim američkim neprijateljima kako bi ukorili dobru i solidnu Ameriku. To glasovanje jasno predstavlja prvu rundu onoga što se nazire već od izborne pobjede Georgea Busha. Novo razdoblje službenog antiamerikanizma. Sada su SAD kažnjeni zbog dva razloga, ali ti im razlozi nisu novi. Prvi je taj da im vladajuće europske klase nikada neće oprostiti što smo stvorili svijet u kojem oni više nemaju vlast nad bilo čime, osim što vladaju u području dobrih sireva. Drugi je razlog taj što su izabrali konzervativnog predsjednika, još gore, konzervativnog predsjednika koji izgleda namjerava ispuniti svoja konzervativna obećanja. Ako se pomiješa to dvoje dobit će se ponavljanje Reaganova doba, u kojem je Washington činio što je Washington želio, a europska je elita tulila i kukala, a pritom je zapravo duboko uživala.

U ‘Washington Timesu’ komentator Tony Blankley sugerira stvaranje jednog alternativnog modela Povjerenstva Ujedinjenih naroda za ljudska prava. Predlaže se od američkih davanja Ujedinjenim narodima izuzme iznos od nekoliko stotina milijuna dolara i namijeni stvarnom promicanju ljudskih prava, kao na primjer da se kupi sloboda za 100 tisuća sudanskih robova koja se stječe za 1.300 dolara po osobi. Ili da se taj novac uloži u privatne organizacije koje se svaki dan bore protiv propagande Sadama Huseina. Brutalni Sadam i suradnici godišnje troše milijune i milijune dolara na ugošćivanje i zavođenje mentalno uvelog i moralno izblijeđenog diplomatskog zbora. I uspjeli su marljivo i efikasno eksploatirati neizbježnu međunarodnu zavist i strah koji Ijudi osjećaju pred jedinom svjetskom velesilom. Ali američko čelništvo može i hoće vratiti bezbrojnim patnicima njihov bogomdani dignitet.