Vladajuća je ekipa očito samo deklarativno napustila onaj stati model prema kojemu su tajne službe bile najviše uposlene za dnevnopolitičke poslove i političke obračune svih vrsta. U to je vrijeme, treba reći, u rad službi bio upućen vrlo uzak krug ljudi, kao što je uostalom mali broj ljudi tada uopće mogao bitno utjecati na politiku u zemlji. Danas demistifikacija tajnih službi opasno prijeti da nas dovede do druge krajnosti koja vodi istom nepoželjnom trendu. Ta krajnost je da obavještajna zajednica koju sada, sugerira nam se, vode samo "dobri dečki", najednom postane javni servis, a ne nešto što je namjerno tajno ustrojeno i što se svugdje u svijetu plaća zato da na vrijeme primijeti i spriječi bilo koju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zbog prirode posla, dakle, to nikako ne može biti servis koji je dostupan praktično svakome zastupniku.

Može li nam odjednom biti prihvatljivo da se informacije tajnih službi koriste kako bi se u predizbornom govoru napravila distanca prema nekom političaru kao što je to, npr., Budiša sada učinio Mesiću. Naravno da ne može jer to se na načelnoj razini ni najmanje ne razlikuje od stare prakse. Tad je, naime, HDZ-ova vlast prisluškivala političare iz oporbe kako bi ih s informacijama tajnih službi mogla kompromitirati tijekom kampanje. Bez obzira na to što su razmjeri HDZ-ove zloporabe obavještajne zajednice bili neusporedivo bolje razmislimo - Budiša je sada učinio to isto.

To da šef SIS-a Mladen Ružman ili ministar obrane Jozo Radoš ili bilo tko drugi redovito obavještavaju nekog saborskog zastupnika o operacijarna SIS-a nije samo sitan dnevnopolitički skandal, nego, rekli bismo, prekretničko političko pitanje. Možda će, doduše, netko reći da i ovaj, kao i svaki drugi Budišin ispad, treba relativizirati kao nestašluk čovjeka koji se nadao većem političkom utjecaju. Međutim, Budiša otpočetka nove vlasti sustavno radi na uvođenju partijske države, dakle na onome čemu se u vrijeme HDZ-a toliko gromoglasno protivio.

Samo u partitokraciji Budiši mogu biti dostupne informacije o akcijama tajnih službi kad ih god on poželi i samo u zemlji u kojoj je ozbiljno ugrožena demokracija Budiša može tračati tajne službe bez političkih posljedica i javne osude. Zbog takvog loptanja obavještajnim službama one ni danas, godinu i pol od promjene vlasti, ne mogu učinkovito obavljati svoje poslove, niti se pouzdano zna što bi koja služba trebala raditi. Taj nesporazum o područjima djelovanja toliko se bolno pokazao i na posljednjim primjerima Splita kada nije bilo posve jasno tko je trebao uočiti, tko javiti, a tko spriječiti izgrede na proslavi godišnjice Pauka ili na Poljudu. Mi uistinu pouzdano ne znamo zašto ustvari plaćamo obavještajni sustav, a imamo se povoda bojati da je on i dalje prvenstveno ustrojen kako bi se političari mogli međusobno uhoditi, ucjenjivati i jedan drugoga kompromitirati.

Obavještajna se zajednica, prema svemu sudeći, i dalje prvenstveno naopako smatra centrom političke moći. O tome najbolje svjedoči činjenica da se političari još nisu uspjeli dogovoriti kako razdijeliti ovlasti u području tajnih službi. Samo zbog nemogućnosti nagodbe već mjesecima se čeka paket novih zakona o obavještajnim službama.