Gotovo tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskog rata, 15. svibnja 1945. kod malog austrijskog mjesta Bleiburga, nedaleko slovenske granice, nakon sloma NDH, desetci tisuća hrvatskih vojnika i civila predala se britanskoj okupacijskoj vojsci, koja ih je potom izručila Titovim partizanima. Prema izvještajima Koste Nađa, zapovjednika jugoslavenske Treće armije, od 16. svibnja, na bleiburškom području zarobljeno je oko 175.000 vojnika, uglavnom Hrvata. Ti izvještaji su kasnije korigirani, smanjivani, vjerojatno zbog likvidacija koje su počele odmah nakon zarobljavanja na obalama Drave i Hude Luknje (trajale su od 15. do 24. svibnja), te se na taj način broj zarobljenih i sprovedenih u logore pokušavao ujednačiti.

Na samom Bleiburškom polju, gdje su pripadnici nekih Pavelićevih ustaških formacija (neke se nisu ni predale) i većina regularne domobranske vojske položili oružje, nije bilo većih likvidacija, ali su pokolji tamo počeli. Odmah nakon predaje iz okolnih šuma na zarobljeničku masu zapucali su mitraljezi. Bila je to najava Križnog puta - putovanja s kojih su se samo rijetki vratili. Zarobljenici su, kako ističe Paul Garde u knjizi »Život i smrt Jugoslavije«, odvedeni na »marševe smrti« na kojima su morali propješačiti stotine kilometara kroz cijelu Jugoslaviju, dok ih smrt nije sustigla.

Tko je sve bio u zarobljeničkim kolonama najbolje govore zapisi Milana Baste, jednog od partizanskih zapovjednika na tom podruju: »Mučio nas je problem kako ovu ogromnu masu, svrstanu u zarobljeničku kolonu, vratiti natrag u zemlju, u Dravograd. Veliki broj civila, seljačka kola, ratna tehnika i ostali krš na putu to znatno otežavaju«. Kad je pak kolona vraćena u zemlju, prema Bastinu svjedočenju, bila je duga gotovo 60 kilometara, od Dravograda do Maribora. Dolazak zarobljenika u Maribor, slovenski »oznaš« Zdenko Zavadlav opisuje: »U Maribor su neki predani vojnici dolazili vlakom. To su bili Slovenci, nedićevci, ljotićevci i ostali, dok su Hrvati bili jedini koji su dolazili pješice. Samo su njih tjerali na marševe«.

Već kod Dravograda topovi su počeli tući po koloni. Oni koji nisu mogli dalje, bili bi likvidirani metkom u potiljak. Voda se zarobljenicima nije davala, dok su se organizirane likvidacije nastavile i po dolasku u Maribor. Spomenuti Zavadlav o tome kaže: »U Teznu (predgrađe Maribora, op.a.) su sve pancir grabe bile pune strijeljanih vojnika. To je bila prava klaonica Hrvata! Tamo su ih jako puno strijeljali pa smo morali poslati strojeve kako bi to dobro zakopali. U prvo vrijeme su tijela bila prekrivena tankim slojem zemlje, iz koje su stršale kosti, ruke i noge na površinu. KNOJ je išao u tu akciju zatrpavanja« (u Teznu su, nedavno prilikom gradnje autoceste, otkrivena ta stratišta).

Danas se zna da je nekoliko tisuća zarobljenih Hrvata odvedeno u Kočevski rog i ubijeno. Milovan Đilas je o tome zabilježio: »Jednu ili dvije godine kasnije, slovenski Centralni komitet tužio se na prepirke sa seljacima tih krajeva: rijeke ponornice još uvijek su izbacivale leševe. Također se govorilo da se gomile leševa miču rastvarajući se u zajedničkim plitkim jamama - do te mjere da je izgledalo kako zemlja diše«.

Oni koji nisu bili predviđeni za likvidaciju u Sloveniji, svoj križni put bi nastavljali kroz Hrvatsku, preko Srbije, pa sve do Makedonije. Likvidacije zarobljenika su se obavljale uglavnom čak i bez prethodne identifikacije, a kamo li utvrđivanja krivnje ili nekakvog suđenja. Po Đilasu, u to vrijeme likvidirano je između 20 i 30.000 Hrvata, Franjo Tuđman procijenio je da je bilo od 35 do 40.000 žrtava, dok britanski povjesničar, grof Nikolai Tolstoy, prihvaća brojku od oko 60.000 stradalih - od Bleiburga do kraja »križnih putova«. Neki su procjenjivali da je riječ o više stotina tisuća žrtava. Nedavna istraživanja slovenske Komisije za žrtve rata govore, da bi broj ubijenih Hrvata samo na području njihove države mogao biti puno veći nego što se do sada mislilo.

Istražujući te tragične događaje povjesničar Tolstoy kaže: »U Bleiburgu su većinom bili obični vojnici, ili, u mnogim slučajevima civili, koji nisu učinili nikakvo zlodjelo. Sigurno je, pak, da nitko nije izišao ni s kakvim dokazom da je netko od njih učinio ratni zločin. Što se mene tiče - nitko nije kriv dok se ne dokaže suprotno«.

Danas je prilično jasno da su likvidacije hrvatskih vojnika i civila rađene planski, organizirano i s dopuštenjem (naređenjem) tadašnjeg državnog vrha. U tu svrhu bile su formirane i posebne jedinice a iza svega je stajala OZNA, komunistička tajna policija, kako bi se sve držalo podalje od javnosti. Pod bleiburškim žrtvama danas se podrazumijevaju svi oni koji su stradali taj dan ili su pak tog dana kao zarobljenici krenuli u kolonama uglavnom prema stratištima.

Odgovornost za te zločine ide na dušu jugoslavenskih komunističkih vlasti, ali ni pojedini saveznički zapovjednici nisu u tom pogledu posve nedužni. Ženevska konvencija o postupanju prema zarobljenicima podrazumijeva da se ne izručuju pojedinci ili skupine onoj vojsci za koju se pretpostavlja da će ih likvidirati. S obzirom da je i hrvatska vlast nedavno najavila mogućnost da se provedu procesi i zbog zločina nad žrtvama komunizma, možda će se uskoro moći rekonstruirati kako se sve to dogodilo i tko je sve za tolike žrtve odgovoran.