Talijanski izbori završeni su pobjedom Berlusconija i njegove koalicije. Moji kolege, politički analitičari i istraživači mjesecima će, ako ne i godinama, tražiti odgovor na pitanje kako se to dogadilo, da su talijanski birači dali svoje glasove čovjeku koji u međunarodnoj javnosti ima solidno učvršćeni imidž utajivača poreza, perača novca, sudionika u koropcijskim skandalima, člana Masonske lože, protagonista financijskih skandala, medijskog monopolista... i čovjeka koji običava kazati: “Nema većeg uspjeha od uspjeha samog”.

Podjele i svađe unutar Masline i izlazak nekih starih saveznika samostalno na izbore, kao što je to lista antikorupcijskog tužitelja Di Fietra, pridonijele su slabljenju Rutellijeve koalicije. No ipak, ni to nije dovoljno za objašnjenje pobjede Berlusconija. Drugi je već viđeni sindrom koji se pokazao na djelu i u Austriji - Haiderov sindrom. Što su veći napadi iz inozemstva, to više raste nacionalni ponos i prkos: “Nismo mi banana država”, odgovorio je na negativno pisanje stranog tiska o Berlusconiju Gianni Agnelli, amblematična figura talijanskog poduzetništva.

Treći je faktor medijske propagande, u kojoj je Berlusconi imao na raspolaganju gotovo neograničena sredstva. Samo za tiskanje Berlusconijeve propagandno-biografske slikovnice koja je tiskana i podijeljena u 12 milijuna primjeraka utrošeno je 30 milijardi lira!

Sve je to, nedvojbeno, pridonijelo Berluseonijevoj pobjedi. Jedina je utješna vijest da je njegov politički saveznik, Umberto Bossi zvani “senatur”, vođa Sjeverne lige, prošao prilično loše na izborima pa se Beriusconi neće morati puno na njega obazirati, kao i na njegove objede da Europskom unijom vladaju “pedofilski tehnokrati”, “masoni i komunisti” i slične besmislice. Što možemo mi, u Hrvatskoj, očekivati od nove talijanske vlade? Hrvatska je dosada uživala u odličnim bilateralnim odnosima s Italijom, jer je dosadašnja vlada lijevog centra dočekala posttuđmanovsku hrvatsku vladu s posebnim simpatijama i ubrzo se nametnula u ulozi posebnog advokata hrvatskih interesa u EU i u NATO-u. Znakovi pažnje koji su dolazili s talijanske vlade prelazili su okvire tradicionalne diplomatske kurtoazije, a jedino su ti odnosi bili u posljednje vrijeme pomućeni tvrdim hrvatskim stavom o navodnoj “talijanskoj neinformiranosti” povodom susupenzije Istarskog statuta, izraženo u pismu hrvatskog ambasadora talijanskoj agenciji ANSA; tome je prirodan i incident s talijanskom ribaricom, na koju je pucano s hrvatske strane u još nerazjašnjenim okolnostima.

Sve to će sada zamijeniti jedna mnogo realističnija i hladnija politika utemeljena na većoj brizi za nacionalne interese, shvaćenih mnogo uže nego dosada. Berlusconijeva će vlada vjerojatno morati disciplinirati svog najjačeg partnera, Nacionalnu ligu i jednog od njenih lidera, Sgarbija, koji po Trstu otvoreno agitira: “Istra je naša!”. Ne vjerujem da će doći do dramatičnim promjena i do bitne promjene kursa talijanske vanjske politike: no čini mi se da je opravdana bojazan da Berlusconijeva vlada neće s istom mjerom kao i njena prethodnica zastupati hrvatske interese u Europskoj uniji, jer će i sama imati kritičniji stav prema EU i vjerojatno i sama tražiti restriktivniji pristup proširenju EU i iz vlastitih egoističkih interesa.

Možemo očekivati, stoga, da će odnosi postati nešto suzdržaniji na diplomatskom planu, ali i to, da će talijanska vlada biti puno određenija u zaštiti talijanskih ekonomskih interesa - i talijanskih investicija u Hrvatskoj, a njih i nema malo danas u Hrvatskoj. Možemo očekivati i nešto glasnije javljanje iredentističkih nostalgičara, ali vjerujem da će ipak prevladati solidni ekonomski interesi i politički realizam.