U sklopu sedmog susreta na vrhu između Rusije i Europske unije u rusku prijestolnicu doputovali su predsjednik Europskog povjerenstva Romano Prodi, švedski premijer Goeran Persson, čija zemlja u ovom polugodištu predsjeda EU-om i izaslanik EU-a za vanjsku poljtiku i sigurnost Javier Solana. To nije prvi rusko-europski susret u ovoj godini na najvišoj razini. U travnju, kao što je poznato, predsjednik Vladimir Putin bio je u Stockholmu: poglavar ruske države prvi put je dobio poziv da sudjeluje u redovitom susretu čelnika petnaesterih država EU-a na kojemu se raspravljalo i o odnosima s Rusijom. Sadašnji je susret nastavak procesa približavanja između Rusije i EU-a koji očito poprima dinamična obilježja.

On se temelji na objektivnim međusobnim interesima naše zemlje i dijela Europskog kontinenta koji se ujedinjuje. Obje te vrlo važne sastavnice europskog poretka, a u širem smislu i višepolarnog svijeta, ne mogu jedna bez druge. Europska unija postupno napreduje u pravcu zajedničkom za sve sudionike na području vanjske politike, obrane i sigurnosti, očitujući se kao samostalan subjekt. Jasno je da će o razvoju odnosa između RF-a i te skupine zemalja umnogom ovisiti buduća arhitektura europske i međunarodne sigurnosti.

Slično se može reći za budućnost socijalno-gospodarskog napretka u tom dijelu svijeta. Zemlje EU-a iznimno su zainteresirane za stabilnost na području energetike koju im Rusija može osigurati. Za nas je EU već glavni gospodarski partner. Na nju pripadaju dvije petine ruske trgovine, a nakon planiranog proširenja europskog prostora, ona će premašiti pedeset posto.

Rusiji pritom nipošto nije svejedno kako će se završiti buduće proširenje EU-a. Zauzevši o tome načelno stajalište, njegove se zemlje i same oštro prepiru oko rokova i uvjeta u kojima će se realno ostvariti ti planovi. Povrh toga, EU osjeća snažan pritisak iz Washingtona koji traži da ustroji EU-a na polju obrane i sigurnosti budu tek dopuna NATO-u. Crta razgraničenja između EU-a i poglavito vojnog bloka koji je i dalje pod zapovijedanjem SAD-a, još nije dovoljno jasna. Dio zemalja iz srednje i istočne Europe, poput Poljske, Češke i Mađarske prvo ulaze u NATO, a zatim ciljaju i na EU. Druge, poput baltičkih republika, kucaju najprije na vrata EU-a, planirajući kasnije ulazak u NATO. Moskva, kao što je poznato, strogo razlikuje proširenje EU-a od proširenja NATO-a. Ako se u prvom slučaju načelno ne protivi proširenju EU-a, držeći ga općenito prirodnim procesom, daljnje osvajanje Europe od strane Saveza za Rusiju nije prihvatljivo.

Proširenje EU-a postavlja pred nas niz kako pozitivnih tako i negativnih pitanja na gospodarskom polju. S jedne strane, članstvo istočnoeuropskih zemalja i baltičkih republika u EU-u ići će na ruku ruskim proizvodačima zbog smanjenja carine za njihove proizvode na tim tržištima. S druge, širenje područja antidumpinške, tehničke i agrarne politike EU-a moglo bi otežati ruski industrijski i poljodjelski izvoz. Posebno je pitanje opskrba Kalinjingradskog područja koje će se pretvoriti u 'otok u moru EU-a', pišu Jevgenij Petrov i Jelena Šesternjina.