Još uvijek nije jasna Europa kakvu Berlusconi ima na umu, i kakvu njegovi ministri namjeravaju izgraditi. Prošlih se dana shvatila jedna stvar, jasno iskazana usred priličnog broja nejasnoća: buduća će vlada s povećanom pozornošću brinuti za nacionalne interese, a obrana ovih se ne ocjenjuje kompatibilnom s brzim širenjem Europe na zemlje srednjoistočne i jugoistočne Europe.

Povratak u europski prostor država poput Poljske i Češke, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Rumunjske, i ne kao posljednjih, tri baltičke zemlje, gesta je koja je promijenila tijek povijesti, u studenome 1989., i koja je iz komunizma izbavila polovina zarobljenog kontinenta, izgleda da nije događaj za novoizabrane predstavnike desnog centra: ona ne nosi nove odgovornosti, neopozive strateške i moralne obveze, duboka preispitivanja onoga što je do sada izgrađeno u sretnijem, pošteđenom, dijelu kontinenta. Europa nije djelo koja se mora izgraditi od početka, nego mora uzimati u obzir te promjene i usvajati ih učinkovitim institucionalnim smislom i inteligentnom političkom velikodušnošću. Oslobođeni, zemlje srednjoistočne Europe nemaju ista prava koja su imali Europljani izašli iz Drugog svjetskog rata pod američkom zaštitom.

Europa je već napravljena, to je dovršeni spomenik, a svako širenje može joj donijeti statičke neravnoteže, misle ugledni političari poput Giulia Tremontija, koji malo ili ništa žele znati o nedovršenosti Unije, njenom fluidnom unutarnjem karakteru, njenoj snažnoj misiji koju ima pred sobom. Zaborav drugog Oslobođenja pretvara Berlusconijev antikomunizam u nešto potpuno nepovijesno, u jednu ideološku ljusku nastanjenu neodređenim mislima, nedoslijednim vrijednostima. (...)

Nelagoda spram nadnacionalne Europe koja se uvlači u odnose zemalja članica, koja promišlja pravo-obvezu miješanja, koja demistificira idole nedodirljivih suvereniteta, koja uvodi zdraviju podjelu između države i nacionalnost, združuje protueuropljane poput Vaclava Klausa u Pragu, brojne čelnike u Mađarskoj, a u Italiji političare poput Tremontija ili Lege Bossija, koji ne oklijeva govoriti u korist Miloševićevih rasnih ratova. To je osjećaj koji nema ništa s političkim iskustvom Havela ili Geremeka, ili sa sjećanjem na protutotalirističku bitku koju su otjelovljavali: to je borba koja se nastavlja, pošto je komunizam jedan od mnogih oblika koje je preuzeo totalitarizam, uz nacionalistička mesijanstva ili pseudovjerski fundamentalizam.

Berlusconijevi ljudi na svojoj strani imaju francuske protivnike nadnacionalnosti, bili oni s ljevice ili desnice. Kao objektivne saveznike imaju komunistički ekstremizam u Francuskoj ili Italiji, i općenito mogu računati na potporu svih onih koji NATO-ov rat na Kosovu smatraju sretno završenom uzgredno pojavom, dakle neponovljivom. One koji su protivni europskom pravu temeljenom na pravu-obvezi na miješanje, i koji se boje novih konstitucionalnih napredaka Unije koji potvrđuju ili proširuju to pravo. (...)

Čelnici talijanskog desnog centra podržali su vidljive greške Bushove Amerike, odricanje od sporazuma iz Kyota i posljedičnim raskidom sporazuma o solidarnosti s budućim generacijama, no potom nisu ni prstom pomaknuli kada su Sjedinjene Države, 3. svibnja, isključene iz UN-ove komisije za ljudska prava: iste komisije koja uključuje Sudan, Kinu, Rusiju. Bez Amerike ne bismo imali ni prvo ni drugo oslobođenje, i niti jedan zapadnjak ne bi intervenirao da kućama vrati deportirane iz Kosova i Bosne. Budući da nisu ništa poduzeli glede totalitarizma i povijesti Europe, ne vidi se razlog zašto bi još uvijek mahali, nedoslijedno, zastavom antikomunizma. To je riječ koja barem u Italiji ima neodgovarajući prizvuk, sasvim varljiv, piše Barbara Spinelli.