Kada su talijanski glasači 13. svibnja smijenili svoju vladu lijevog centra vladom desnog centra, isto tako su ponovno vratili tradicionalnu proameričku vanjsku politiku njihove zemlje. Učinivši to, razbili su jednoumlje glasnoga službenog antiamerikanizma Europske unije.

U razdoblju od sredine do kraja devedesetih lijeva strana političkog spektra preuzela je vlast u svim glavnim europskim zemljama: Tony Blair u Britaniji, Lionel Jospin u Francuskoj, Gerhard Schroeder u Njemačkoj, a Prodi u Italiji. Samo u manje utjecajnima Španjolskoj i Irskoj su vladali konzervativci. Iako se ljevica predstavila kao 'Treći put' i nekako se odvojila od svojih socijalista i komunističkog nasljeđa, te dodala nove teme, poglavito zaštitu okoliša, zadržala je tradicionalnu protuameričku vanjsku politiku. To znači da su se europske vlade svrstale protiv Amerike u svim sporovima s bilo kojom zemljom, posebice komunističkim ili 'progresivnim' tiranijama Trećeg svijeta. (...) Njemačka se vratila svojoj nekadašnjoj tradiciji da bude ruski odvjetnik u zapadnjačkim vijećima, dok je Francuska redefinirala europsko domoljublje kao oporbu američkoj 'supersili'. Svi su krivili američki židovski lobby za narušavanje zapadnjačkih odnosa s arapskim svijetom. (...)

Stavovi europskih čelnika 'Trećeg puta' pomogli su uobličiti samu američku politiku jer ih dijele i Clintonova administracija i veliki 'dio naše vlastite političke klase. Clintonova administracija primjerice nije htjela graditi proturaketnu obranu, i bila je sretna navoditi primjedbe svojih europskih prijatelja. Slično tomu, Clintonova administracija, koja je htjela malo popustiti Saddamu i staviti veći pritisak na Izrael no što bi to američko javno mišljenje dopustilo, i koja je htjela ograničiti američko korištenje fosilnih goriva više no što je američko javno mišljenje bilo spremno platiti, europske je saveznike smatrala saveznicima u domaćim političkim borbama. Da europska ljevica nije postojala, Ijevica Sjedinjenih Država bi je morala izmisliti.

Od 1995. talijanska vlada bila je puni član kluba 'Trećeg puta' Europske unije. (...) Sve to unatoč činjenici da je talijansko javno mišljenje možda u biti više proameričko nego samo javno mišljenje SAD-a. (...) I onda u nedjelju, 13. svibnja talijanski su građani glasovali. Vlade EU-a učinile su sve što su mogle kako bi uvjerile talijanske glasače da zadrže ljevicu. Čak su i zaprijetili sankcijama. Njemačke i francuske vlasti, da i ne spominjemo domaće talijanske, posebice su ismijavale stav desnog centra sklon američkom planu proturaketne obrane. No glasači su izabrali desni centar, a nije nebitan bio razlog što malo Talijana Bruxelles smatra temeljnim kamenom svoje sigurnosti i bogatstva, a mnogi na taj način razmišljaju o Americi.

I tako će oni koji određuju vanjsku politiku SAD-a uživati u razvoju na kojemu i nisu radili, i kojega se možda čak i plaše uvažavati: glavne europske zemlje više nisu jednoglasno svrstane protiv politike SAD-a. Italija će uskoro zatražiti puno partnerstvo u proturaketnoj obrani SAD-a. Ponudit će svoje najbolje strateške lokacije na Sredozemlju. Prije dvadeset godina Reaganova je administracija bila sposobna najbolje iskoristiti talijanski raskid s europskom plašljivošću. Neka nam sada Bushov team pokaže da može učiniti isto”, piše Angelo M. Codevilla, profesor međunarodnih odnosa na Boston Collegeu.