Bum HDZ-a na lokalnim izborima može se lako objasniti, ali ga ne treba pretjerano relativizirati izjavama, kakva je ona premijerova, da je HDZ i poslije 3. siječnja 2000. bio u Zastupničkom domu Sabora pojedinačno najjača stranka. Tada je, u siječnju, HDZ bio najjači samo u tri županije. Nakon što je poslije pobjede šestorke HDZ (uglavnom s pravom) u medijima oblaćen brojnim aferama iz razdoblja njegove vladavine, na proljetnim izborima prošle godine u Zagrebu uzeo je samo desetak posto, no u prosincu je na izborima za zagrebačke četvrti već osvojio znatnih dvadesetak posto, a sada se vratio pojedinačnim pobjedama u 13 od 21 županije. Uvjerljivost pobjeda u Ličkoj, Zadarskoj, Šibenskoj ili Karlovačkoj županiji nalikuje čak onima dok je u snazi bio Franjo Tuđman.

Predizborne ankete kod nas nikada nisu mogle objektivno prognozirati sklonost građana onim strankama koje su u jednom razdoblju u dijelu javnosti prozivane kao "društveno neprihvatljive". Sjećamo se kako su esdepeovci, čim bi malo podigli glavu, bili ušutkavani kao “jugokomunjare" i slično, pa je i u anketama bilo teško priznati da kao glasač podržavate takve. SDP je uvijek na izborima bio jači nego u anketama. Posljednjih godinu i pol u dobrom dijelu javnosti HDZ-ovo se ime vezivalo uz kriminal i pljačku pa je njihovim simpatizerima bilo teško priznati da podržavaju "lopove". Zato bi, umjesto da priznaju da su za HDZ, izgovarali da su za reciklirani, fini DC.

Uspjeh HDZ-a nije uspjeh njegova vodstva jer je manje-više svejedno vodi li ga Ivo Sanader ili netko drugi. Niti se HDZ profilirao, niti se konsolidirao, a Sanader je imao mnogo gafova i nesnalaženja (sjetimo se skoro ustaničkog priopćenja pa njegova povlačenja nakon umirovljenja hrvatskih generala). Sada će Sanader imati priliku za konsolidaciju, ali bit će mu teže jer će porasti aspiracije na vodstvo oporavljene stranke. Prije svega, opcija (krajnje) desnice vrlo je uvjerljivo dobila izbore 1990. i onda desetljećima vladala Hrvatskom. Jedan veliki dio biračkog tijela ustraje i ustrajat će na toj opciji. Kakve ekonomske i socijalne probitke nude, manje će biti važno. Mi možemo naklapati o tome ima li izgleda da HDZ postane "normalna", "europska" građanska desnica, ali je pitanje koliko su "normalne" i "europske" vladajuće Berlusconijeva talijanska ili Schuesselova (s heiderovcima) austrijska desnica. Ali, osim HDZ-a i njegovih satelita, danas u Hrvatskoj nema drugog, pa ni "normalnog" desnog centra jer su HSLS i HSS (koji bi mu prema dominantnom konzervativnom opredjeljenju pripadali) uključeni u šestorku.

No, bum HDZ-a (koji je u spotovima promovirao socijalnu kampanju - "sve je gore nego lani") ponajprije je neuspjeh vladajuće koalicije koja je mnogo toga obećavala, a malo toga ostvarila i koja je, što je najgore, kronično u krizi (ne)odlučivanja.

Ali - HDZ će moći vladati možda samo u pet županija i možda samo u dva od petnaest najvećih hrvatskih gradova jer neće imati s kim koalirati. Koalicija šestorke od 3. siječnja 2000., i uz brojne pojedinačne neupjehe, obavit će veliku smjenu hadezeovaca na lokalnim razinama pa se stoga doista ništa neočekivano nije dogodilo, osim vrlo znakovitog upozorenja. Ali, ako ne dođe do gospodarskog i socijalnog boljitka, rezultati prvih sljedećih izbora, bilo prijevremenih ili redovitih, dosta su izvjesni - HDZ će opet, u ovim ili onim varijantama i koalicijama, sa Sanaderom, mladim Tuđmanom, Pašalićem ili nekim drugim na čelu - biti na vlasti i pri njoj. Najave o potrebnim prijevremenim parlamentarnim izborima zbog neispunjenih obećanja, "katastrofalnog" stanja u zemlji ili potpuno "izmijenjene stranačke topografije" lako su pale u vodu. Na površini se baš ništa nije dogodilo - šestorka je zavladala i na lokalnim razinama. Naravno, mnogo toga dogodilo se ispod te površine.

Prije svega se vidjelo na primjeru HSLS-a, ali i DC-a, da građani najmanje podnose one koji jedno misle, drugo govore, a treće rade. Budiša će se sada u koaliciji šestorke morati poklopiti ušima, ali istodobno će biti pod mnogo većim pritiskom svojih desničara koji prirodno smatraju da je njihova stranka bliža Hrvatskom bloku, nego onima "čiji je znak srp i čekić" (metafora je Škarićeva). I DC-ova je politika nejasna i njihov odnos prema šestorki prilično nalikuje onome koji je Đapićev HSP imao prema HDZ-u. Kao što je bio HSP i DC je danas oporba, ali u svakom presudnom glasanju DC donosi prevagu šestorki. Građani više vole birati one koji jesu ili nisu, a ne one koji bi malo bili, a malo ne bi. Stoga su i ovi izbori za demokraciju jedan korak naprijed.