Tek se sada zapravo vidi koliko je šef SDP-a i prvi ministar bio u pravu kad je, ljutit i zdvojan, tjednima prije lokalnih izbora rekao: budem li morao rekonstruirati Vladu, teško ćemo izbjeći prijevremene izbore.

Za gotovo godinu i pol koalicijskog vladanja, članovi šestorke međusobno su se puno bolje upoznali nego za nekoliko puta dužeg opozicijskog staža. Ne kaže se uzalud da se čovjeka najbolje može upoznati onda kad dobije u ruke vlast. Tijekom godinu i pol vladanja, koalicijski su partneri u nizu situacija jedni drugima dali do znanja koliko se jedni u druge mogu pouzdati, do koje se mjere mogu dogovoriti i što uopće mogu postići zajedno. Ali, neposredno pred izbore jedni su drugima okretali leđa češće nego inače. Sklonost uzajamnom predbacivanju narasla je do nepredviđenih razmjera i šef Vlade našao se pod ogromnim pritiskom iz pojedinih stranaka da zareže u ministarski sastav. Budišini liberali išli su na primjer protiv Lučina, Kramarićeva je stranka izravno tražila rekonstrukciju, iz HNS-a se čulo da bi Vlada trebala brže i bolje...

Da ova neizvjesna situacija ne bi predugo trajala, zamjenik premijera Goran Granić pozvao je stranke da se čim prije dogovore oko formiranja lokalnih vlasti i ti bi dogovori morali biti gotovi do 10. lipnja. Sudeći prema tome kako je krenulo u Splitu, iz kojega su haeselesovci, predvođeni Škarićem, poručili da neće biti pod papučom Zagreba, nego da će sami odlučiti što će i kako će, bit će to zanimljivih desetak dana. Jedan utjecajni član HSLS-a i ministar u srijedu je još bio posve siguran u to da se Škarić neće smjeti upustiti u koaliciju s HDZ-om, ali istog dana u Splitu je načelno otvorenom ostavljena i ta mogućnost, uz poruku - neće nam nitko zapovijedati.

Novi potresi unutar socijalnoliberalne stranke, zbog broja mjesta koje ona drži u Saboru, mogli bi lako dovesti do prijevremenih izbora. Na stanje u toj stranci, što je najgore, ne mogu utjecati drugi koalicijski partneri, ma kako se uviđavno ophodili prema haeselesovcima, ranjivima zbog izbornog neuspjeha. S tog stanovišta može se reći da budućnost sadašnjeg sastava Račanove Vlade ovisi o tome što će biti u Splitu, ma koliko to zvučalo nategnuto.

Izuzmemo li iz vida to žarište opasnosti po koaliciju, otvorenim se čine tri mogućnosti.

Premijer Račan može nastaviti raditi s postojećim sastavom, polazeći od toga da su vladajuće stranke na 21 mininistarsko mjesto već u siječnju prošle godine dale svoje najbolje ljude. Mnogi bi unutar zemlje, a posebno u vanjskim financijskim krugovima, gdje se politička stabilnost Hrvatske posebno pomno prati, najbolje prihvatili upravo tu varijantu. Uz možebitni savjet premijeru i ministrima da posegnu za dobrim savjetnicima, stručnijim izvršnim ekipama i efektnijim obraćanjem javnosti.

Druga je mogućnost da šef Vlade prihvati najavljenu ostavku Ivana Jakovčića, šefa IDS-a i ministra europskih integracija, sruši li Ustavni sud Istarski statut. Time bi on dobio barem jedno mjesto i barem mali povod za sitnu rekonstrukciju, ali bi osim jednog modernog ministra, koji tečno govori nekoliko stranih jezika, izgubio na popularnosti u Istri. Ni Istra ni Istarski statut nisu najpreći, kamo li najveći problem Račanove Vlade, da bi vrijedilo u to ime antagonizirati u svakom drugom pogledu stabiliziranu i urednu županiju.

Račan bi se mogao odlučiti na zamjenu ministra branitelja Pančića, čemu bi se poveselile desne političke snage, a i neki drugi koji drže da se on nije najbolje snašao. Pančić je međutim jedini ministar kojeg je predsjednik Mesić svojedobno pohvalio za ministarski posao. Teško je vjerovati da bi se Račan odrekao na primjer Antunovićeve ili Vidovića, riskirajući unutarstranačke napetosti, ili pak Linića i Crkvenca, koliko god s vremena na vrijeme bio nezadovoljan nečijim pojedinačnim postupkom.

Ostane li Vlada u statusu quo, premijeru ostaje za utjehu da svaki dobar šef može i sa prosječnom ekipom, koja nije idealna, puno postići. Uz uvjet da on sam točno zna što želi i što od koga može doista izvući. Dakle, ako je on sam uistinu dobar.