Kako je rastao politički pritisak prema Vladi iz raznih opozicijskih, suparničkih, negdje i dobronamjernih krugova, za izradom strategije razvoja, Vlada je u jednom trenutku podlegla tom pritisku. Strategija će biti napravljena, odlučeno je prije nešto više od godinu dana, ali će je raditi stručnjaci. To se činilo najspretnijim i najsretnijim rješenjem. Oni koji hoće strategiju imat će je, a odgovornost za dokument Vlada je preselila na teren struke.

Čak je odlučila da se ne radi jedna, nego 19 strategija za 19 odvojenih područja. Deseci stručnjaka koje je Vlada u međuvremenu animirala, u međuvremenu su se primili posla, od kojeg se, usput rečeno, nisu mogli materijalno okoristiti. Kad su zadatak obavili, trebalo je još samo pripremiti skraćene verzije i jedan svodni dokument. Ta završna faza obavljena je u travnju u Dubrovniku, a onda je dokument došao pred ministre.

Možda će jednog dana sam premijer morati unutar svoje ekipe, a i prema naraslim očekivanjima izvana, gromko reći da Microsoft nije nastao kao rezultat ikakve strategije, nego u nekoj kućnoj garaži. Dakle, bez da ga je itko predvidio u planovima rasta i razvoja nacionalne ekonomije. Možda će sam premijer kao najviši autoritet u izvršnoj vlasti morati jednom ohladiti ta očekivanja i posve jednostavno reći da posao države nije da određuje tko će se i koliko razvijati, već da je posao države stvoriti pogodne uvjete u kojima će tvrtke i pojedinci sami ocijeniti kako mogu najbolje prosperirati.

Neki kažu da je greška ipak napravljena u startu. Vlada je možda trebala na samom početku odrediti nekoliko glavnih točaka svoje ekonomske politike i za te točke tražiti konsenzus sindikata, poslodavaca i ukupne javnosti. Ako je već to propustila učiniti, možda je trebala strategiju omeđiti konkretnijim rokom i ciljem pa, na primjer, reći: Idemo napraviti strategiju približavanja Hrvatske Europskoj uniji, a u tom će dokumentu onda pisati što sve treba poduzeti na planu ekonomije, unutarnjeg uređenja, sigurnosnog sustava, obrazovanja, znanosti i svih drugih područja u kojima državu još čekaju mnoge prilagodbe da bi došla do punopravnog članstva u EU.

U hrvatskoj ekonomiji mnogo toga ne štima i ne ide kako bi za građane i vlast bilo najbolje, ali nema ni otvorene krize. Zašto? Autor strategije makroekonomskog razvoja Željko Lovrinčević kaže da je Hrvatska za razliku od drugih tranzicijskih zemalja uvijek imala tri ventila. Ventil za nezaposlenost bilo je iseljavanje. Ventil za visoko fiskalno opterećenje bila je siva ekonomija, a za strukturne probleme - doznake iz inozemstva.

Autori strategije grupirali su poteze koje bi dakle Hrvatska trebala napraviti kad sama sebi pogleda u oči. Na prvom mjestu to je područje zakonodavstva, koje bi trebalo učvrstiti pravni okvir za investitore, poduzetnike i građane, imovinska prava, uvođenje novih tehnologija... Riječ je o mjerama za podizanje učinkovitosti pravosuđa, za sređivanje katastarskih i gruntovnih knjiga, za provedbu učinkovitih stečajeva... U drugoj su skupini potezi koji smjeraju na reguliranje tržišta rada. To je tržište i danas rigidno, što je jedan od krupnih razloga visoke nezaposlenosti. Treća se skupina poslova tiče fiskalne prilagodbe, pri čemu autori strategije smatraju da je bivša vlast relativno dobro postavila sustav i da ga se ne bi smjelo nekoordiniranim intervencijama razvodnjavati.

U drugoj fazi, koja bi trajala od 2005. do 2010., stopa rasta mogla bi biti oko 6,5 posto. Bila bi to faza intenzivnog transfera tehnologije. U trećoj fazi, od 2010. do 2015., nastupilo bi tzv. razdoblje konvergencije, sa stopom rasta ne višom od pet posto. Tada bi Hrvatska već bila u EU i razvijala bi se po stopi bržoj od prosjeka EU-a, ali bi ta stopa rasta išla prema onim europskima. Na posljetku toga razdoblja BDP bi mogao biti udvostručen, iako će do osjetnog rasta dohotka po stanovniku, mjerenog tekućim tečajem dolara, doći već nakon desetak godina zbog aprecijacije kune. Do aprecijacije nacionalne valute došlo je u svim tranzicijskim državama, pa ni Hrvatska to neće moći izbjeći.