Hrvatski je Sabor postao mjestom skandala. Najviše tijelo državne vlasti, iznad kojega bi navodno trebao biti samo Bog, počelo se valjati po blatu. Jučerašnja je sjednica naprasno prekinuta zbog teškog incidenta koji se dogodio u vijećnici. Planirani posao nije okončan jer su se verbalno, a skoro i doslovce, dograbili predsjedavajući Mato Arlović i nezavisni zastupnik Ivo Lončar. Arlović je Lončara izbacio sa sjednice, Lončar ga je, kipteći bijesom, nazvao crvenim banditom. HDZ-ovci su mu, puni razumijevanja, odmah dali toplu podršku. Njihovo solidariziranje s Lončarom razbilo je kvorum, pa se sjednica nije mogla nastaviti.

Drugo lice te krize, koja je zahvatila hrvatski parlament, stalno je i sve teže krparenje kvoruma. Baš kao i u HDZ-ovo vrijeme, ponovo se sati i sati troše ne bi Ii se u sabornicu dovabili razbludjeli zastupnici. Osim rijetkih iznimki, parlamentarci, čini se, uopće ne oslećaju obavezu da barem odsjede saborska vijećanja, pa sabornica najčešće zjapi sablasno pusta. To je siika njihove ljudske i političke ozbiIjnosti. A kad i popune klupe, pokaže se kako bi možda bolje bilo da ih nema: spremni su se satima naganjati oko pitanja koja su za njihove birače apsolutno nevažna. Hrvatski sabor sve češće djeluje kao kružok autista, koji lebde u nekom svom svijetu; kao neki čardak ni na nebu ni na zemlji.

Hvatanje za vrat, baš kao i žabokrečina što se širi parlamentom, znak su duboke krize koja vlada hrvatskom politikom. U Saboru odavno se nije čula pametna i relevantna riječ. Nije to izraz samo lošeg sastava hrvatskog parlamenta, koji je nakrcan stranačkim marginalcima, sivim facama, ljudima bez imena i bez sadržaja. Razmaženi svojom raskošnom socijalnom pozicijom, oni probleme obične Hrvatske uopće više i ne osjećaju. Bez intelektualne znatiželje, uglavnom bez socijalne delikatnosti, pretvorili su se u olovne vojnike svojih stranaka. Jedina im je funkcija da povremeno, po zadatku, dižu ruku.

Situacija u Saboru izraz je kreativne nemoći hrvatske politike, njene mizerne prosječnosti, njene zaokupljenosti irelevantnostima. Jasno je da na tim stranama nema snaga koje bi kola mogle povući iz gliba. Iz sve snage kurblaju u mjestu. Interes je vlasti - gola vlast. Sjajni don Branko Sbutega, nakon godina šutnje, ovih dana kaže da sadašnja vlast, za razliku od bivše, nije kleptokratska, nije kradljiva, ali je "vlastokratska i bezsadržajna i bezidejna do sažaljenja”. Ili, što bi rekao nadbiskup Bozanić, ako nije služenje narodu, vlast postaje zastranjenje. Događaji u Saboru, teško mrtvilo prekidano tek adrenalinom nabijenim ispadima, samo su izraz tih degenerativnih promjena. Umjesto časti i ponosa, Sabor je Hrvatskoj postao razlogom stida.