Čelnici i dočelnici svih pet najvećih sindikalnih središnjica sastali su se u četvrtak navečer i razgovarali puna tri sata. Iako je sastanak radničkih lidera bio zatvoren za javnost, sasvim se sigurno može zaključiti da su te večeri najviše vremena potrošili na razgovor o - Slavku Liniću. Da je potpredsjednik Vlade Linić postao njihova glavna preokupacija vidi se i iz zahtjeva koji je nakon tog sastanka upućen dr. Goranu Graniću. Sindikalisti traže, naime, da zamjenik premijera hitno sazove sjednicu Gospodarsko-socijalnog vijeća na kojoj bi se predstavnici Vlade morali jasno odrediti prema Linićevim stavovima.

O kojim je to stavovima riječ? Kao što je poznato, u razgovoru za Jutarnji list, potpredsjednik Linić najavio je da će Vlada ustrajati na najavljenim izmjenama Zakona o radu bez obzira na to što o tome mislili šefovi sindikata. Sindikalisti su Linićevu izjavu shvatili kao opstrukciju socijalnog dijaloga, jako su se razljutili što ih Linić doživljava kao usputna smetala, te su odlučili zajednički stati pred njega i reći mu "no pasaran". Iako je jedan od najglasnijih sindikalaca, Boris Kunst, uoči sastanka prorokovao mogućnost podjele sindikata na dva bloka, prolinićev i antilinićev blok, pokazalo se da svih pet središnjica u Liniću vidi samo protivnika i neprijatelja.

Do podjele ili bolje rečeno nove podjele među sindikalnim liderima nije došlo, dapače, nakon dugo vremena oni su našli zajednički jezik oko bar jednog problema. Potpredsjedniku Vlade uspjelo je ono što samim sindikalistima ne polazi za rukom godinama. Linić je pomirio i ujedinio sindikalne čelnike! Ako Goran Granić ovih dana doista sazove traženu sjednicu Gospodarsko-socijalnog vijeća, onda bi taj sastanak trebao početi tako da dr. Granić sindikalistiina ispriča anegdotu o dvije vijesti. Prva, dobra vijest bila bi da su se sindikati napokon našli na istoj strani, a druga, loša vijest bila bi da ih na drugoj strani čeka Slavko Linić.

Sindikati u Hrvatskoj dokazali su mnogo puta da nisu sposobni nositi se sa socijalnim partnerima, Vladom i poslodavcima, upravo zato što su razjedinjeni, posvađani i ljubomorni jedni na druge. Njihovi čelnici previše se bave međusobnim svađama i optužbama. Čak i prvosvibanjske fešte tj. Praznik rada slave odvojeno, kako bi valjda i najširem krugu radnika demonstrirali svoju svađu. Gotovo svi radnički lideri bave se politikom i strančare, ali nitko od njih nije našao vremena napisati prijedlog zakona o radu koji bi bio bolji od Linićeva.

Ni na večernjem sastanku u četvrtak sindikalisti nisu otišli korak dalje u tom pogledu, osim što su se ujedinili u stavu da treba ići kontra Linića. Dapače, sam Zakon o radu i problem socijalnih restrikcija ostao je po strani. Nismo još dogovorili zajednički stav o najavljenim izmjenama Zakona o radu, priznao je jedan sindikalni lider, potvrđujući tako da im je prioritet bio sam Linić, a ne problem koji je Linić otvorio. Ako će se i dalje na taj način boriti za prava radnika, sindikalisti moraju biti svjesni da rezultata neće biti.

Samo naivci mogu računati s time da će se Vlada ograditi od Slavka Linića. Potpredsjednik Vlade je taj koji diktira tempo gospodarskih mjera u Račanovoj Vladi i na led će doći prije onaj ministar koji neće ili ne može slijediti Linićev tempo nego što će on dobiti po nosu. Mnogi ministri u biti su sretni što mogu stajati u Linićevoj hladovini, jer je on postao gromobran Banskih dvora za sve nepopularne poteze Račanova tima. Sam potpredsjednik Vlade neće reći da je gromobran, već da je samo hrabar.

Ato se može prevesti i kao činjenicu da Linić ima petlju priznati radnicima da im kuha ljuti paprikaš, dok drugi u Vladi mudro šute iako kuhaju zajedno s njim. Žele li sindikati doista osigurati radnicima bolji Zakon o radu, s većim socijalnim pravima, onda se moraju okaniti svađe s glavnim kuharom. Račan ni u kom slučaju neće mijenjati Linića za naklonost Borisa Kunsta ili Krešimira Severa i toga moraju biti svjesni kako oni, tako i Kuba, Jurić ili Ribić. Izmjene Zakona o radu osjetljive su i traže ne samo slogu sindikata, nego i njihov ozbiljan i konstruktivan doprinos pripremama tih izmjena. Sindikati ne mogu čekati izglasavanje zakona, nego se moraju sada nametnuti kao njegovi koautori.

Slavko Linić jest težak sugovornik. Iako je potpredsjednik Vlade, Linić često zna neprimjereno istupiti, zna biti netaktičan, pa i grub u vođenju Vladine politike. Sve to, međutim, ne može biti opravdanje i razlog da sindikati više raspravljaju o njemu nego o Zakonu o radu. Linić tvrdi da takvog zakona nema nigdje u tržišnoj ekonomiji, pa sindikati moraju provjeriti i reći je li to istina. Ako jest, moraju ponuditi druge instrumente zaštite radnika i druga prava kakva postoje u tržišnim ekonomijama, a na koje se poziva Linić. Tek ako odbije takvu komunikaciju, onda sindikalni čelnici mogu s pravom reći da on nije za socijalni dijalog. No, toliko nepromišljen nije valjda ni Linić.