Premijer Račan i na jučerašnjem se druženju s novinarima požalio kako je njegova Vlada usamljena u reformskim zahvatima. Po njemu, načelno zagovaranje reformi pretvara se u snažan otpor čim se one konkretiziraju. Zaklinjući se da Vlada neće odustati od svoga zacrtanog tempa, premijer se nije dosjetio da je problem možda u različitom tumačenju sadržaja reformi. Konačno, lani 3. siječnja Hrvatska se plebiscitarno odlučila za promjene. I posljednjem slijepcu mora biti jasno da su one nužnost. Problem je što se reforme, kako ih razumije Vlada, ne poklapaju s onim što pod reformama zamišlja javnost. Zato se slaganje na načelnoj razini pretvara u raskorak čim se stvari konkretiziraju.

Račan je, primjerice, vjerojatno strašno iznenađen činjenicom da promjene, kakve je u radnom zakonodavstvu predložio njegov potpredsjednik, nisu u javnosti glatko prihvaćene. Možda će i taj slučaj uzeti kao dokaz za svoju tvrdnju da se reformisti iz Banskih dvora osjećaju kao Pale sam na svijetu, bez prijatelja i partnera. A Slavko Linić, što je poznato već urbi et orbi, najavio je drastično kresanje radničkih prava, skraćivanje otkaznog roka i smanjivanje otpremnina, jednom riječju, neviđeno olakšavanje izbacivanja radnika na ulicu. Svoje najave - koje je javnost, normalno, shvatila kao prijetnje - dodatno je zakitio tvrdnjom da ga stav sindikata u svemu tome uopće ne zanima.

Linićeve izjave u javnosti su proizvele nevjericu i zgražanje. Pogotovo jer dolaze od predstavnika političke elite, koja je samu sebe maksimalno zaštitila. Saborski zastupnici i Vladini ministri imaju pravo na punu plaću i godinu dana nakon prestanka mandata, a radnicima bi skresali otkazni rok na mjesec ili dva. Profesor Josip Županov upozorava da izjave poput Linićeve ugrožavaju socijalni pakt vlasti s radnicima. On podsjeća da je i za komunističke vlasti postojao svojevrstan konsenzus između radničke klase i političke elite. “Da biste dobili taj konsenzus, morali ste radnicima dati neka prava, a zauzvrat su oni pružali politički legitimitet dominirajućoj eliti.” Županov tvrdi da izjave, kakve uobičajeno rasipa potpredsjednik Račanove vlade, ruše socijalno partnerstvo i razbijaju konsenzus između radničke i vladajuće Hrvatske. Zaključak je da Linić de facto provocira radnički gnjev i priziva radničke masovke pod Vladinim prozorima. A njih će, naravno, premijer opet protumačiti kao otpor reformskim zahvatima.

Parafrazirajući Ivicu Račana, moglo bi se reći: reforme - da, ali onako kako ih zamišlja Linić – svakako ne! Jer, hrvatskoj je javnosti sve razvidnije da teret glavnine reformi, kako ih je aktualna Vlada projektirala, zdravstvene, mirovinske, obrazovne, one radničkih prava, svih reformi koje se tiču običnog čovjeka, neće olakšati nego će otežati njegov položaj. Da će teret njihova provođenja pasti na već pogrbljena pleća. Da predviđene promjene zasad mogu rezultirati tek daljnjim srozavanjem životnog standarda i socijalne sigurnosti prosječnog građanina. Predizborna su obećanja sasvim drugačije zvučala. Hrvati s razlogom očekuju da reforme znače poboljšanje položaja naroda. Sve drugo je podvala!