Nevjerojatno je, ali fascinacija "humanim” preseljenjem i zamjenom teritorija na Balkanu još traje, čak je življa nego ikada. U intelektualno bratstvo s dobrim dijelom srpskih, ali i ponekim hrvatskim akademikom ovih je dana ušla i značajna skupina akademika Makedonske akademije znanosti i umjetnosti s prijedlogom da Makedonija razmijeni teritorij s Albanijom kako bi se, poslije "humanog" preseljenja uglavnom makedonskih Albanaca iz novonacrtanih graničnih područja i većih gradova, riješili međuetnički sukobi.

Makedonci bi se odrekli dijelova zapadne Makedonije gdje žive Albanci, a zauzvrat bi od Albanije dobili dijelove Ohridskog i Prespanskog jezera te regije Podgradeca, Pusteca i Male Prespe u kojima žive Makedonci. Prema tom prijedlogu, od preostalih Albanaca iz Skoplja, Kumanova, Velesa i drugih gradova očekivalo bi se "dobrovoljno" preseljenje u roku od tri mjeseca! Akademike je podržao predsjednik makedonskoga parlamenta Stojan Andov.

Šokantno je kako vrhunski znanstvenici i humanisti, koji bi trebali biti cvijet jedne nacije i države, i nakon svih ratnih iskustava, zagovaraju šikaniranje ljudi druge nacije "preseljenjem" koje, kad je nasilno (a koje preseljenje zbog etniciteta to nije?) pripada u ratni zločin.

Najveće "humano" preseljenje stanovništva u svijetu poslije Drugog svjetskog rata, uz neviđene vjerske masakre između hindusa i muslimana u kojima je stradalo oko pola milijuna ljudi, dogodilo se 1947. tijekom formiranja Pakistana (istočnog i zapadnog) odvajanjem od Indije. Računa se da se tada "preselilo", tj. vjerski počistilo i pobjeglo od "čišćenja", od 12 do 15 milijuna ljudi. No, za usporedbu, rat u zemljama bivše Jugoslavije odnio je u deset godina ukupno gotovo 300.000 života, a računa se da je (uključivši i posljednji rat na Kosovu) raseljeno oko dva milijuna ljudi!

U proljeće 1991. Milošević i Tuđman su zdvajali nad etničkim kartama Jugoslavije i uzeli na merak Bosnu i Hercegovinu koja je trebala kompenzirati njihove nacionalne frustracije. Obojica su smatrala da je kao "neprirodnu" tvorevinu treba podijeliti.

Kako se albansko pitanje na Kosovu čini nerješivim, sada se podjelom Kosova ozbiljno bave i svjetski analitičari. S jedne strane i dalje vrijedi jedino moguće principijelno načelo o nepovredivosti granica u Europi, a s druge strane, da bi se "riješilo" albansko, srpsko, hrvatsko, bošnjačko, crnogorsko i slična pitanja - cijeli bi se Balkan mogao naći na kirurškom stolu premda doktori još ne znaju odakle da počnu.

Robertson, kada bi ga se shvatilo doslovno a ne onako kako je on interpretirao da je mislio (da se jugoistočna Europa treba ujediniti na jačanju gospodarske suradnje i zbog slamanja ujedinjenog kriminalnog bratstva), i različiti strategijski analitičari zapravo su na istom tragu. Baš bi bilo kakvo institucionalno ujedinjenje načinila od Balkana još goru ruševinu, kao što bi potpunu nesreću izazvalo bilo kakvo prekrajanje granica na Balkanu (osim eventualnog sve manje vjerojatnog crnogorskog izdvajanja iz SR Jugoslavije koje bi pravno bilo moguće, prema Badinterovoj komisiji).

U novoj balkanskoj priči zanima nas ponajviše Hrvatska. Presedan promjene granica u regiji izravno bi korespondirao s nasiljem i pružio legitimitet bilo kojoj etničkoj manjini da zatraži novo crtanje granica. Oživjeli bi porivi Srbije za prostorom Krajine, a u BiH bi svatko pokušao "uzeti svoje" na jednako strašan način kao u četiri ratne godine.

Ostati bez doma, postati apatrid - to se obično ne događa nacionalnim akademicima, nego mnogo češće običnim ljudima.