Premijer Račan, koji skoro uvijek govori tako da nitko nikad ne zna što on zapravo hoće reći, u svim posljednjim istupima spominje izvanredne izbore kao nešto što SDP ne želi, a hrvatski građani nikako ne podržavaju, ali naglašava da njegova stranka od prijevremenih izbora neće bježati ako ne bude drugog izlaza. Što bi to bio "drugi izlaz", to Račan ne želi pojasniti ili ne zna pojasniti, a sve ukazuje na to da je sada s premijerom najvjerojatnije u pitanju ovo drugo. Jer Račan je mnoge stvari u proteklih godinu i pol dana naprosto krivo procjenjivao, sve mu se to osvetilo kao kumulativni efekt, a ništa mu ne pomaže ako je danas svega toga i svjestan.

Prvo i najgore, Račan je pristao dijeliti najvažnije položaje u zemlji po stranačkom ključu: nešto od toga činio je da bi se odužio strankama saveznicama, nešto da bi nagradio svoje, a nešto da bi trajno sačuvao mir u šestorkinoj kući. To je bilo apsolutno pogrešno. Elementarna matematika kaže da je u svakoj zemlji, pa i kod nas, neusporedivo veći broj kreativnih i vrijednih ljudi izvan stranaka, negoli u strankama. No, takve je Račan prodao za stranačke aparatčike, koje su mu po ključu podvodili drugi stranački aparatčici. Ne samo da je, dakle, bio nemoćan smijeniti ministra koji evidentno ništa ne vrijedi, nego je - zahvaljujući svom vlastitom principu nemiješanja u kadrovsku logiku raspodjele lena unutar šetorke – takvu trulu mrežu rasprostro po cijeloj Hrvatskoj. U tom segmentu vladanja, Ivica Račan i njegovih šest stranaka kopirali su do neke mjere HDZ. Točno je da šestorka nije posmicala s položaja sve što hoda, kao što je to HDZ činio deset godina, i točno je da ljudi iz nove vlasti nisu krali kao što su to činili njihovi prethodnici, ali nitko im za to neće dati medalju. Od trećesiječanjske vlasti očekivalo se da će na izvlačenju zemlje iz krize angažirati upravo najsposobnije što Hrvatska ima, a toga nema na bacanje, ali ta je nada pala u vodu za račun stranačkih apetita.

Račan je, nadalje, izgubio nevjerojatno mnogo vremena u nadigravanjima taština, dopustio je neposluh unutar Vladine ekipe i klanje i podmetanja unutar šestorke, a to, uostalom, nije prestalo ni sada. Nitko do dana današnjega od premijera nije dobio po nosu zato što je u nizu javnosti poznatih slučajeva istupao suprotno dogovoru zajedničke vlade u koju je po ključu posjeo svoje vlastite ministre. Iznimka je dosad doista bio samo najslabiji: Ivan Jakovčić. Vladine mjere, ovakve ili onakve, popularne ili nepopularne, nije imao tko javno obrazlagati, objašnjavati i prikazivati ih barem dugoročno usmjerenima ka boljitku građanstva. Sama Vlada, uostalom, ima uvjerljivo najgoru glasnogovornicu kakvu ni dva mjeseca ne bi zadržalo nijedno trećerazredno poduzeće.

Dalje, zbog rivalstava unutar šestorke i broja mandata u parlamentu, Račan je odbio i samu pomisao na bilo kakvu političku pomoć predsjednika Mesića, a prema čovjeku koji je dobio 57 posto glasova biračkog tijela Račan i njegovi najbliži suradnici ponašali su se svo ovo vrijeme kao da on njihovim veličinama ni po čemu nije ravan.

S druge strane do maloprije nije raspisao lokalne izbore da mu se, valjda, ne bi reklo da je revanšist, a nacionalistička desnica i njezini politički vođe imali su od 3. siječnja potpunu poštedu od strane predsjednika Vlade i šefa SDP-a. Kad bi Račan štogod i rekao o njihovim akcijama, to je prije zvučalo kao prijekor nježnog tate, nego kao ozbiljan ukor. Prije nekoliko dana na kraju im je - ponudio i koaliciju omogućivši im da ga, naravno, odbiju s indignacijom.

Gospodarski rast i zapošljavanje, dakle ono što i Tomčić navodi kao svoj uvjet da ostane s Račanom, doista je jedini preostali "drugi izlaz", dakle jedina solucija koja bi još mogla spasiti ovu Vladu. Ako bi se desio takav obrat - a ništa još ne govori njemu u prilog povećao bi se optimizam u zemlji, Budiša bi se smirio i ostao sa svojima brati plodove kakvog takvog uspjeha, Tomčić bi učinio kako je i rekao, a Vlada bi dobila krila. Od toga, međutim, najvjerojatnije nema ništa, a ni izgledno dobra turistička sezona neće mnogo pomoći u liječenju opće apatije. Spremajmo se, dakle, na izbore. Ali kome sada dati glas!?