Je li odbijanje vodstava stranaka šestorke (petorke) da koaliraju s HDZ-om tek politički kapric, odnosno zaštita interesa koalicije nasuprot interesima biračkoga tijela i potrebi za stabilizacijom demokratskoga poretka? HDZ je zadržao svoje biračko tijelo koje je kontrolirao 3. siječnja 2000., pa na nacionalnoj razini, s oko 25 posto glasova, i dalje predstavlja najveću pojedinačnu političku opciju. Činjenicu da je HDZ sam ili u Hrvatskom bloku u velikom broju županija i gradova ili općina osvojio najveći broj glasova, njegovo vodstvo rabi kao argument da bi ondje upravo njemu trebalo pripasti ključno mjesto u izvršnoj vlasti, a da je odbijanje ostalih stranaka koje čine predstavnička tijela da koaliraju s njim, zapravo, pokušaj tih stranaka da ponište izbornu volju biračkoga tijela.

I ozbiljni politički analitičari ponekad »imaju sluha« za takvu argumentaciju, tvrdeći kako je poželjno da se na lokalnim i regionalnim razinama formiraju koalicije drukčije nego na nacionalnoj razini i da nema potrebe za »monotipskom organizacijom« vlasti. Šestorka je, smatraju, nastala kao organizacija za smjenu HDZ-ove vlasti, i sada, kad je obavljen »drugi prijenos vlasti«, nema potrebe za stvaranjem dvaju homogenih blokova - bloka »vladajućih« i bloka »opozicije«, već je poželjno da se koalicijama na različitim razinama vlasti sve političke opcije umreže i da se tako društvo normalizira, osigura međusoban politički dijalog i prevladaju društvene podjele

Iako se, na prvi pogled, objekcija ovih analitičara čini plauzibilnom, ona ima ozbiljnu rupu. Šestorka, naime, nije formirana kao alternativa HDZ-u samo zato da bi se nakon deset godina vladavine jedne stranke formirala alternativna politika, koja bi nastavila voditi državu u nepromijenjenom institucionalnom okruženju. Ona je stvorena pod pritiskom demokratske većine u biračkom tijelu, koja je insistirala na promjeni političkoga poretka. Sustav, što su ga i eksperti nježni na riječima nazvali »imperijalnim predsjedništvom«, većina u biračkom tijelu nije doživljavala kao demokratski poredak, a takvim ga nisu smatrali niti u okruženju.

Smjena HDZ-a s vlasti nije bila željena stoga što su akteri iz te organizacije nakon deset godina vladanja, uvjereni da su nesmjenjivi, postali suviše samouvjerenima i bahatima u načinu vladanja. Problem je bio u tome što ta organizacija nije funkcionirala kao »stranka na vlasti«, već kao »stranka vlasti«. U politološkom smislu, to i nije bila stranka, već pokret. Pripadnici HDZ-a nastojali su dokinuti ili spriječiti izgradnju liberalnoga ustrojstva države (vladavinu prava, parlamentarizam, neovisnost sudstva, autonomiju javnosti) i društva (autonomiju privrednih subjekata) i nadomjestiti ih samovlašćem partije-pokreta.

Partija-pokret, nadalje, ograničavala je uspostavljanje pravne države, a policija, naročito ona tajna» politička«, bila je podvrgnuta kontroli partijskih vođa. I danas nitko ne sumnja da su organizacije što su činile »obavještajno podzemlje« neovlašteno prisluškivale političke protivnike režima, a disidenti iz HDZ-a spore se s onima koji su ostali u organizaciji samo o tome, tko je naložio takva prisluškivanja i tko je od njih imao koristi. Nije tajna niti to da su prisluškivanju, čak više nego protivnici-autsajderi, bili izloženi insajderi, sudionici u vlasti, pripadnici različitih frakcija unutar partije-pokreta.

Naravno, uvjerenje Ralpha Dahrendorfa, kako nakon »drugog prijenosa vlasti«, što je u Hrvatskoj obavljen 2000. godine, dolazi do stabilizacije demokratskoga poretka, nije bez osnove. Ne može se, naime, očekivati da bi i u slučaju povratka na vlast izborima današnji HDZ, i ovakav neočišćen od grijeha prošlosti, mogao u potpunosti obnoviti poredak kakav je postojao za njegove prethodne vladavine, i to jednostavno stoga što su neki procesi - proces decentralizacije, uspostavljanja institucionalne neovisnosti sudbene vlasti, profesionalizacije policije, parlamentarnoga nadzora nad tajnim službama itd. - toliko napredovali da bi ih bilo teško zaustaviti i poništiti njihove efekte.

Već se sada vidjelo da stranke, koje na nacionalnoj razini predstavljaju ozbiljan politički izbor, u sredinama gdje su prethodno koalirale s HDZ-om više čak i ne prelaze 5-postotni izborni prag. Koaliranje s HDZ-om tako se pokazuje kao kratkovidna i »jednokratna« odluka, što bi je biračko tijelo uskoro moglo strogo kazniti. Ipak, šestorka je inicirala stvaranje »velikih koalicija« u trima županijama. Ako drugdje HDZ nije poželjan politički partner, zašto bi bio u tim regijama?

Riječ je, međutim, o biranju među lošim rješenjima i odabiru najmanje lošega. Šestorci i neki od vođa srpskih nacionalnih stranaka u Hrvatskoj prigovaraju da se odriču koaliranja s njima, iako bi im takva koalicija donijela većinu. Odbijanje koalicije s HDZ-om, a pristajanje na koaliciju s SDSS-om, strankom koja se deklarativno nije odrekla kontinuiteta s tipom poretka uspostavljenoga na okupiranim hrvatskim područjima, bilo bi posve neprihvatljivo.

Eventualno stvaranje koalicije »hrvatskoga« i »srpskog« bloka generiralo bi, pak, političku nestabilnost i tip sukoba koji je obilježio prošlo desetljeće. Ovoga puta to bi bilo na lokalnoj, a ne nacionalnoj razini, i to na »rubnim« nacionalnim područjima, ali taj bi tip političkoga konflikta bitno usporavao konsolidaciju demokratskog poretka. Situacija skupštinske krize i raspisivanje novih izbora, a onda rizik od ponavljanja krize, nije poželjan politički scenarij. Koliko god pristanak na veliku koaliciju, s obzirom na odnos prema HDZ-u u ostatku zemlje, izgledao nenačelan, ipak se radi o odabiru »manjeg zla«.