U srijedu 6. lipnja 2001. Dražen Budiša je priopćio hrvatskoj javnosti da se kao član vladajuće petorke »stidi komunističkih metoda i retorike« u Slobodnoj Dalmaciji. Iz novina se nije dalo razabrati argumente za ovakvu ocjenu pa sam Budišu nazvao s prijedlogom da se (i) o tim pitanjima napokon ozbiljno progovori u jednom, budućnosti okrenutom intervjuu za Slobodnu. "Intervju bih tebi dao, ali Slobodnoj neću", otklonio je Budiša moj prijedlog.

Moja je suradnja sa Slobodnom počela tekstom snažne podrške Draženu Budiši kao predsjedničkom kandidatu. Nastavio sam — u doba traženja prijekih rješenja — stavom "važnije mi je Jovićevo pravo na proceduru, nego moje pravo na kolumnu". A ta moja jednogodišnja kolumnistička epizoda okončana je Jovićevom porukom preko gospođe Emilije, redakcijske tajnice, da mi se otkazuje suradnja jer pišem "protiv Slobodne". Danas, zainteresiran sam za suradnju na svim stranicama Slobodne, a ne tek u izolaciji vlastite kolumne.

I seriju generacijskih portreta u Jutarnjem počeo sam upravo Draženom Budišom: riječju, Budiša je posljednja osoba od koje sam očekivao da ospori potrebu za promjenom uređivačke politike Slobodne, i pravac kojim je ona krenula. Na ovom su mjestu egzaktnim podacima već osporene ocjene da je Slobodna postala "bilten SDP-a". Ali Budiša podiže novu optužnicu i govori o komunističkim metodama, "dobro poznatima iz prošlih vremena".

Ne želim raspravljati o tome koliko bi kolumnističkih mjesta u Slobodnoj trebalo pripasti Budišinu HSLS-u kao koalicijskom partneru vladajuće petorke. A ni o tome je li se novo uredništvo pri ukidanju kolumni vodilo "dobro poznatim komunističkim metodama" ili pak razlozima profesije. Interesira me nešto drugo: kakvu ulogu u strategiji jačanja HSLS-a mogu imati Budišini napadi na današnje uredništvo Slobodne i, posebno, kakve političke učinke Budiša očekuje od proglašavanja jednih novina nepodobnima da s njim objave interview.

HSLS na ovim izborima nije prošao sjajno. Politolog Dragutin Lalović upozorava na činjenicu da je HDZ nakon Tuđmana skrenuo na desno, a da ga SDP prati te da već same te dvije masivne stranke pokrivaju čitav politički raspon od izrazite desnice do lijevog centra. HNS je — zahvaljujući prije svega retorici svoje predsjednice - i protiv svoje volje izguran na lijevo, a za HSLS mjesta, naprosto, nema! Budiša se uzaludno nada da bi kao liberal ikada mogao predvoditi hrvatsku desnicu! Katolička crkva to nikada ne bi dopustila. Jer i Crkva koja bi bila manje konzervativna od Crkve u Hrvata, liberale je uvijek smatrala većom opasnošću od komunista!

Toliko što se vanjskih uvjeta nastupa HSLS-a na hrvatskoj političkoj sceni tiče. Od unutarnjih, svaka stranka zavisi od "baze", organizacije, programa i vodstva. Široke baze liberali u Hrvatskoj nemaju, pa ni socijalni liberali: ni poduzetnika, ni liberalne inteligencije, ni "srednje klase" kod nas nema. Preostaje ili karizma vođe ili jaka politička organizacija ili prepoznatljiv program. Nakon predsjedničkih izbora Budišina se karizma topi. A organizacija? Budiša je, izgleda, odustao od dugoročne, teške borbe za visoke liberalne kriterije na gospodarskom, političkom i intelektualnom planu na kojima bi mogao okupiti one najbolje kojima Hrvatska raspolaže. Okolnosti nisu pogodne ni za širenje članstva. Preostaje tek pokušaj da se izbori što veći broj jakih pozicija pri vlasti za ljude iz partijskog aparata. Odatle i potpuno zaprepašćujući prijedlog o, na primjer, tročlanom direktoru Slobodne! Kako to da se još nitko nije sjetio predložiti da i kolumne ispisuje autorski tim sastavljen po ključu koji ne bi bio na štetu HSLS-a?

Što se političkog programa tiče, ako nije riječ o nekoj deklaraciji arhiviranoj u tajništvu stranke, već o cjelini stvarnih političkih poteza, što karakterizira programski nastup HSLS-a od kada je na vlasti? Zar nije u prvom planu niz Budišinih poteza kojima pokušava ljuljati koalicijsku ravnotežu ne bi li povećao utjecaj svoje stranke? Na stranu pogledi pojedinih ministara koji imaju, što bi rekao Škarić, »tehničko« značenje. Budiša se strateški ispravno orijentirao na to da bude prvi čovjek stranke, a ne četvrti čovjek vlasti: ali izgleda kao da je potpuno zanemario sve što je bitno za specifičnu poziciju HSLS-a na hrvatskoj političkoj sceni. Rezultat je bio vidljiv na izborima.

I što sada? Kada su za vrijeme talijanske okupacije splitski skojevci željeli provesti neku jaču akciju, uhvatili bi nekoliko mačaka, zavezali im "važ" za rep i Talijani bi se brzo razvili u bojni raspored pucajući čim bi im se neka mačka približila. Za to su vrijeme skojevci mirno ispisivali svoje parole, dopremali oružje i slično... Misli li Budiša da će novinari Slobodne pucati po mačkama dok se on u miru spremi da na jesen obrazloži zašto je izgubio izbore? Koliko god nezadovoljnika bilo u Slobodnoj, koliko god sloboda medija bila politički atraktivnom temom, koliko god da je teško uspostaviti komentatorsku ravnotežu u mjeri koja bi zadovoljila sve naše političare, koliki god da su dugovi Slobodne, makar koliko bio dugotrajan put poboljšanja opće razine stranica ovih novina — u svemu tome odlučnu će ulogu imati profesionalni kriteriji o kojima Budiša zna malo, a o kojima neće biti pitan nikako.

Posebna je priča povijest liberalnog odnosa prema Slobodnoj. Napisao sam da je Vlado Gotovac u Malom vijeću HSLS-a jedini podržao Dodigov pohod na Slobodnu 1993. godine. Ali kolegica Anita Malenica upozorila me da Gotovac tada nije bio član Malog vijeća pa sam dužan ispriku Gotovčevoj udovici i njegovoj stranci. Međutim, ono što je za budućnost važnije od dosadašnjeg sudjelovanja HSLS-a u njegovoj sudbini, Budišino je odbijanje da Slobodnoj danas dade interview. Ne meni, već Slobodnoj.

A Zdravko Tomac ne može biti posebnim predmetom ove analize, ali ako se sa svim svojim SDP-ovskim autoritetom doista solidarizirao silinom Budišina istupa, sve ovo odnosi se i na njega. A Budiša? Zaista i zbog metoda i zbog retorike u vezi Slobodne on se s pravom treba stidjeti.