Ruše li vladajuću petoricu slučajevi poput izbora uprave ACI-ja u kojem nema predstavnika Dalmacije – što je dovoljan nonsens sam po sebi na koji i ne treba trošiti analitičku snagu? Ne! Stranačko ili preciznije lidersko vođenje resornih ministarstava generira krizu upravljanja Hrvatskom. Dok će takav pristup trajati stvarat će se disharmonija unutar vladajućih partnera od pitanja do pitanja, od slučaja do slučaja. Umjesto da se koalicija organizirala kao nova sinergetska kvaliteta vođenja države ona vlada kao mehanički zbir stranaka i otuda je organski nefunkcionalna. Ministri uglavnom nisu autonomni od svojih stranačkih šefova pa Vlada zapravo savršeno i funkcionira uz takve unutarkoalicijske otpore iznutra. Budući da se ministrica Pave Župan-Rusković u nekoliko navrata: od prodaje "Excelsiora" pa do imenovanja nove posade ACI-ja, kao nestranačka osoba pokazala principijelnom i kompetentnom, što bi i trebalo ići jedno s drugim, ona postaje iznimka koja potvrđuje pravilo.

Odnosi unutar vlasti motivirani su opstankom stranačkih predstavnika na usuglašenom ili okupiranom položaju, ali i takvi procesi logično proizvode proturječnosti koje ruše uspostavljeni kratomanski iliti vlastohlepni sustav, što je dokazao izlazak IDS-a iz šestorice. Zato ne treba čekati slučaj koji će petoricu smanjiti na četvoricu itd. jer, valja opet ponoviti, ne čine slučajevi ograničenja koalicije već ograničenja koalicije zakonito rađaju slučajeve koji je vode kraju.

Takva prenapregnuta bitka za državnu i lokalnu vlast vodi u novi reductio ili deductio ad absurdum – u postavljanje ultimatuma: ili će Splitom vladati HSLS ili će se ići u nove parlamentarne izbore, ili će se HSLS ponašati koalicijski i u Splitu ili će SDP na razini države biti prisiljen na raspisivanje izbora. Na žalost i takve ucjene nisu produkt neke samostalne logike nego izraz načina djelovanja vladajuće koalicije od samog njezina nastanka. Stranke šestorice bile su složne jedino u potrebi rušenja HDZ-a da bi u izgradnju svoje vlasti ušle sa stranačkom figom u poslijeizbornom džepu.

Čini se da su stranke koalicije opet pronašle zajednički jezik u prijetećem zazivanju novih parlamentarnih izbora i vlastitom konačnom međusobnom raskusurivanju. Odgojene u psihologiji animoziteta naspram HDZ-a, koalicijske stranke teškom su mukom susprezale tu naviku i u međusobnim odnosima. Izlaskom IDS-a iz šestorke te su potisnute uzajamne antipatije izišle na vidjelo. IDS optužuje HSS, dok LS svaljuje krivnju za nestabilnost koalicije na HSLS i SDP, sam SDP sumnja u HSLS, a HNS zadnjim izbornim rezultatima u Zagrebu dobiva osjećaj superiornosti u odnosu na svoju koalicionističku braću. Ipak, problemi u Hrvatskoj nisu u strankama nego u stvarnosti. Novi lokalni izbori u Splitu ili novi opći izbori u Hrvatskoj dokazali bi nesposobnost koalicijske vlasti, potaknuli odgovornost za dosadašnji period obnašanja dužnosti koji bi se protumačio kao nepotrebna imobilizacija razvoja Hrvatske i prouzročili veće pojedinačne gubitke za stranke vladajuće koalicije nego što si to one intimno žele priznati. Je li to onda uistinu koalicijski ili izvankoalicijski interes?