Nakon lokalnih izbora Ivica Račan nalazi se pred političkim zaokretom. Ako nastavi politiku po starom, to će njega i socijaldemokrate ubrzo dovesti do izolacije na političkoj sceni, a Hrvatsku do prijevremenih izbora. Želi li, međutim, da Hrvatska ne rasipa vrijeme na nepotrebne izbore, Račan bi trebao napraviti hrabar iskorak i odustati od isključivosti da partnere traži samo među šestorkom. Trebao bi se postaviti kao faktor nacionalne kohezije te zatražiti najširu društvenu i stranačku podršku za formiranje vlade nacionalnog jedinstva, koja bi obavila najteži posao u izvlačenju Hrvatske iz krize.

Račan više ne može po starom jer dosadašnjim načinom vođenja državnih poslova nije uspio oko sebe okupiti glavne društvene faktore, a počelo je i osipanje šestorke. Unatoč tome što tihi društveni konsenzus za reforme u Hrvatskoj postoji još od vremena prije 3. siječnja, od Vladine politike danas su se distancirali glavni partneri bez kojih ona ne može provesti reforme i tranziciju Hrvatske u modernu europsku državu.

Protiv Vlade danas se okrenula većina sindikata, ali i Udruga poslodavaca. Od nje se udaljuju predsjednik Stjepan Mesić, Dražen Budiša kao Račanov strateški koalicijski partner, a sve je snažnija oporba na čelu sa Sanaderovim HDZ-om. Na sve većoj distanci je i Crkva, a nadbiskup Bozanić u njezino je ime poručio Vladi da mora služiti narodu, a ne iscrpljivati se u međustranačkim i političkim nadmetanjima.

Dok Mesić podržava izolaciju HDZ-a i traži borbu protiv kriminala i negativnog naslijeđa te stranke, Budiša se protivi stvaranju sanitarnog kordona oko HDZ-a i očito smatra da nije dovoljno boriti se protiv kriminala i negativnosti. On je uvjeren da vlast mora pozitivno misliti, okupljati ljude i osloniti se na dobronamjerne ljude i u toj stranci - na one koji stvaraju demokratski HDZ, a takvih ima neusporedivo više nego kriminalaca. Negativnog naslijeđa bilo je i u bivšoj partiji, ali su njezini reformatori 1991. ipak uključeni u Vladu demokratskog jedinstva.

Stvaranje države i Domovinski rat su završeni, ali se nova vlast opet suočava s povijesnim izazovom: kako Hrvatsku reformirati u modernu europsku zemlju. Račanova vlada ne može izvesti bolne poteze ako se bude oslanjala samo na polovinu naroda i polovinu stranaka jer će završiti u isključivosti i samoizolaciji, gotovo poput Tuđmanovog HDZ-a.

Uoči Dana državnosti Račan je, istina, ustao protiv podjela i političkog rascjepa u hrvatskom narodu te pozvao na zajedništvo. Međutim, taj njegov poziv nije u skladu s naputkom da šestorka na lokalnim razinama stvara koalicije bez HDZ-a. Da stvar bude teža, dok Račan s mukom održava izolaciju HDZ-a, na terenu se počinje odvijati sve primjetnija izolacija SDP-a jer njegovi partneri na mnogim mjestima mogu sastaviti vlast i bez socijaldemokrata, pa bi HSS - kao treća stranka u zemlji - mogao zauzeti vodeće mjesto po broju župana.

Isključivost, dakle, nije samo mana mnogih ljudi u opoziciji, već nje ima i u strankama na vlasti, što potvrđuje Račanova izjava kako SDP ne misli u koaliciju s HDZ-om dok se ta stranka ne odrekne loše politike iz prošlosti, a ne kaže koje. Na drugoj strani političkog pola događa se obrat jer šef HDZ-a Ivo Sanader poziva šestorku na suradnju na lokalnim razinama. Povijesna je ironija - za vlast i za oporbu - da HDZ počinje predbacivati današnjoj vlasti isto što je šestorka predbacivala Tuđmanu - da od opozicije stvara protivnika ili neprijatelja, umjesto da s njom surađuje na bitnim pitanjima od nacionalnog značenja.

Ne bi li Račan uz petorku trebao i HDZ pozvati na suradnju za dobro Hrvatske, kako bi se izbjegli prijevremeni izbori? Zašto se sve te stranke ne bi dogovorile i okupile na nekoliko zajedničkih ciljeva, u kojima se svi slažu? Ne postoji pet stranačkih puteva za izlazak Hrvatske iz krize, za ulazak u Europu i za jačanje njezinog položaja u okruženju. Put je samo jedan, a o njemu se svi bitni faktori mogu dogovoriti. Na temelju tog programa mogu izabrati ljude koji će voditi tehničku vladu, ili vladu nacionalnog jedinstva, koja će zahvaljujući velikoj koaliciji imati stabilnu većinu u Saboru dok se ne obavi zajednički posao.

Hrvatsko društvo opet postaje zrelo - ako već nije - za prihvaćanje velike koalicije i vlade nacionalnog jedinstva, ali mnogi političari u tom sazrijevanju ne žele mu pomoći, i to zbog svoje isključivosti. Međutim, na političkim podjelama i rovovima koji su iskopani prije 3. siječnja, pa i potkraj Tuđmanove vladavine, Hrvatska ne može izaći iz krize i postati normalna europska država. I šestorka spada u te prevladane podjele, pa se zato osipa i polako odlazi u prošlost.