Takav retorički vokabular redovito se tuče bilo da je riječ o provedbi rezultata lokalnih izbora ili gospodarskih reformi. Kritičari se proglašavaju neznalicama, razbijačima, frustriranim gubitnicima. Kad Račan najavljuje odlučnu bitku protiv grupašenja i strančarenja, a koalicijski mu partneri spočitavaju komunističke metode i stranački kolege prihvaćaju samokritiku glede toga grijeha — nije jasno protiv koga će se premijer boriti? Odnosi li se to na koaliciju koja je svojedobno donijela naputak o raspodjeli mjesta u državnoj upravi ili na trojku unutar nje koja se dogovarala o inauguriranju novih uprava u državne firme po stranačkom ili regionalnom ključu?

Već viđena praksa miješanja politike u sve sfere života pa i u gospodarstvo Račanova je Vlada naslijedila od HDZ-a i očito se premalo od toga distancirala. Srećom, kolač se sada dijeli na šest odnosno pet stranaka, pa što je češće izigravanje međusobnih dogovora — to lakše primjeri grupašenja i strančarenja stižu do ušiju javnosti. A Račanovom kabinetu se ne može spočitnuti da nemaju dovoljno hrabrosti samokritički priznati i svoj dio krivice u nastaloj situaciji. To međutim, neće biti dovoljno za rješavanje problema što je tako naprasno isplivao na površinu nakon što je Vlada trećinu mandata potrošila većim dijelom za smirivanje međusobnih potresa i koškanja na razini koalicijske suradnje.

Dobro se je u nastalim okolnostima podsjetiti da šestorka nije tukla HDZ na siječanjskim izborima zbog njegove loše igre s Haagom, primjerice, nego zbog katastrofalno vođenog gospodarstva baš po sistemu interesnog grupašenja.