Izjava glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona za posjeta Dubrovniku da se zemlje jugoistočne Europe moraju ujediniti, inače će se to područje raspasti u ruševinama, izazvala je različite reakcije i u domaćoj i u stranoj javnosti. Može li se ova izjava shvatiti samo u kontekstu dublje suradnje među zemljama regije, poput one u EU-u, kako je to kasnije obrazložio Robertson, ili iza nje stoji nešto drugo.

- Za svakog tko ponešto zna o regiji lako je razumjeti reakcije koje takve izjave mogu izazvati kod hrvatskih građana, na primjer, koji je u prvom redu čitaju kao obnovu Jugoslavije - kaže za RFE britanski stručnjak za Balkan James Gow. - Isto je tako lako razumjeti kako ljudi sa strane gledaju na probleme u regiji, u kojoj je slabo gospodarstvo i gdje države još nisu dovršene jer postoji model EU-a koji pokazuje da je suradnja i integracija donijela velike koristi svim članicama. Stoga je razumljivo da neki ljudi drže da model EU-a može biti putokaz ovim zemljama, ne kao obnova Jugoslavije već kao nešto što je bivša Jugoslavija mogla biti - ističe Gow. Dodaje da je problem naći rješenje koje bi bilo najbolje za cijelu regiju. Upozoravanje na to da se mora zajedno trgovati i da zemlje mogu biti bogatije trguju li bez prepreka, po mišljenju britanskog stručnjaka, samo je zdrav razum i ništa više.

Ono o čemu govore vladini krugovi unutar transantlantske zajednice jest jačanje obnovljene Jugoslavije. To se jasno vidi iz toga što međunarodna zajednica ne podržava nezavisnost Crne Gore ni rješenje konačnog statusa Kosova. Svjedoci smo, dakle, pokušaja održanja stabilnosti u regiji jačanjem Jugoslavije. S druge strane, međunarodna zajednica počinje sagledavati implikacije kolapsa Makedonije koji je na pomolu, a time možda vide i potrebu povlačenja novih granica i stvaranja etnički čistih država, ističe Hooper.

Imajući na umu osjetljivost pojedinih zemalja bivše Jugoslavije na bilo kakve oblike koji podsjećaju na integraciju, upitali smo britanskog stručnjaka Gowa je li moguće očekivati od ovih država bilo kakvu dublju suradnju, a da se istodobno ne krene u stvaranje nekih integrativnih struktura. Svi oblici suradnje, prema njegovu mišljenju, mogu se ostvariti na pojedinim područjima od kojih zainteresirane strane imaju koristi. Jedan od aktualnih primjera je organizirani kriminal. Ono što je ključno ne smetnuti s uma, dodaje Gow, jest zainteresiranost EU-a i NATO-a za ovo područje.

- Cijelo iskustvo transformacije srednje i istočne Europe od 1989. i 1991. u slučaju bivših sovjetskih država jest uloga NATO-a i EU u osiguranju svojevrsnog okvira suradnje s ovim državama, a sada NATO i EU to pokušavaju i s jugoistočnom Europom, dakle ne samo s pojedinim državama već sa čitavom regijom. Kada interesa za dublju suradnju nema, onda je malo vjerojatno, ako ne i nemoguće, očekivati razvoj bilo kakve suradnje, zaključuje James Gow.

Zaboravlja se, međutim, podsjeća Hooper, na problem Bošnjaka i održanja Federacije BiH. Hrvati će sigurno željeti priključenje svog dijela Hrvatskoj, što Bošnjaci ne mogu prihvatiti, kao što ne prihvaćaju ni priključenje RS Jugoslaviji. S druge strane, prekrajanjem granica hrvatska Vlada došla bi u veliko iskušenje i umjerena struja u Zagrebu našla bi se pod velikim pritiskom.

Po mome mišljenju, to je recept za nove sukobe, nova ubijanja, nova etnička čišćenja i za novu nestabilnost u regiji. Ako su Sjedinjene Države i Europa voljne uložiti malo više napora i ostati vojno i politički u regiji kako bi održali Makedoniju i Bosnu i osigurali uhićenje svih ratnih zločinaca i njihovo slanje u Haag, ponajprije Miloševića, onda bismo imali potpuno drugačiji ishod. Sačuvanu Bosnu, sačuvanu Makedoniju i temelje za novu suradnju među zemljama u regiji - zaključuje Jim Hooper.(r)