Miro Barešić, "najpoznatiji hrvatski emigrant", poginuo je 1991. nedaleko od Benkovca, pod sumnjivim okolnostima u diverzantskoj akciji čiji su ciljevi i učinci, prema objektivnim procjenama, bili ispod njegova rejtinga i navodne vrhunske vojne stručnosti. Njegova smrt nikada nije bila službeno proglašena državnom ili vojnom tajnom kako se tvrdi već gotovo punih deset godina! Ministar obrane Jozo Radoš nije pronašao nikakav dokument koji bi potvrdio da postoji embargo na istraživanje smrti Mire Barešića, niti mu je bilo tko skrenuo pozornost na to da je utvrđivanje istine o njegovoj pogibiji zbog bilo kakvih razloga proglašeno tajnom. Otkriće da smrt Mira Barešića nije državna tajna i da ne postoje nikakve zapreke da se kaže istina o tome kako se on vratio u Hrvatsku i kako je poginuo trebalo bi biti dovoljnim razlogom da se napokon rasvijetli ta epizoda Domovinskog rata. Naime, još postoji sumnja da Barešić nije poginuo u akciji, nego da ga je ubio netko od njegovih suboraca. Jednako tako, bilo bi poželjno znati tko je i zašto Barešićevu smrt proglasio vrhunskom državnom tajnom. Oko cijelog tog slučaja tijekom proteklih deset godina nakupilo se previše neistina u čijoj je "proizvodnji" sudjelovao i sam pokojni ministar obrane Gojko Šušak, a neke od njih prihvaćene su kao neupitne činjenice. Osim laži o stavljanju smrti Mire Barešića pod državni embargo, pokazalo se da nisu istinite ni tvrdnje da su državnom tajnom proglašena dva dokumenta koja govore o njegovoj smrti. Riječ je o čuvenom Izvješću, onom koje su 13. kolovoza 1991. MORH-u uputili Antonio Lekić i Ivan Drviš, te famoznoj Predstavci, koju su 1996. godine saborskim zastupnicima uručili Antonio Lekić, Ivan Drviš i Nikola Krišto.

Zašto je smrt Mire Barešića skrivena iza lažnog paravana državne tajne? Ako je 1991. trebalo o njegovoj smrti šutjeti kako se ne bi "demoralizirali hrvatski branitelji" (što je vrlo upitno), zašto slučaj nije rasvijetljen kasnije? Dobra je prilika bilo prikazivanje filina Nikole Majstrovića o smrti Barešića u Sloveniji (!), no baš su tada oni koji bi trebali znati nešto više o tijeku sporne akcije i Barešićevoj smrti svoju šutnju obrazlagali obvezom "poštovanja državne tajne". Najave da će progovoriti kada MORH "skine embargo" bile su samo dodatna "ograda” jer nikakva embarga nikada nije ni bilo.

Analiza dostupnih dokumenata i bezbrojnih intervjua koje su hrvatskim novinama dali sudionici akcije, znanci Mire Barešića, daje naznake o mogućim razlozima za pokapanje Mire Barešića pod grobni humak neistina. Oni prije svega otkrivaju koliko su duboke i razorne bile podjele među bivšim hrvatskim političkim emigrantima čija kasnija uloga ni u svijelim ni u mračnim epizodama Domovinskog rata još nije dovoljno poznata. Neke pojedinosti upućju na mogućnost postojanja "sivog" vojno-političkog i obavještajnog sustava koji je funkcionirao neovisno ili usporedo s regularnim organima hrvatske državne vlasti i zapovjednog sustava Hrvatske vojske! Isto tako neki pisani tragovi vode prema sada već poznatim slučajevima ratnog kriminala i daju naznake da imena nekih osoba povezuju zbivanja u primjerice, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, pa čak i Mostaru te bosanskoj Posavini. Očigledno, institucija državne tajne upotrebljena je samo kao respektabilni štit koji je sudionicima akcije u kojoj je Barešić poginuo trebao zajamčiti anonimnost i predah dok vrijeme ne učini svoje i sve pomete pod tepih zaborava. No autoritet državne tajne trebao je poslužiti i kao sredstvo odvraćanja eventualnih znatiželjnika od čačkanja po neoprezno razotkrivenim podacima i pojedinostima o vezama pojedinih sudionika sporne diverzantske akcije sa zbivanjima iz Domovinskog rata koji danas kompromitiraju Hrvatsku pred međunarodnom zajednicom, ali i vlastitom savješću.

GLAVNI AKTERI Tko su sudionici akcije u kojoj je poginuo Barešić? Prema podacima navedenim u Izvješću (ako je ono autentično) koje su 13. kolovoza MORH-u uputili Antonio Lekić i Ivan Drviš, Miro Barešić je odmah nakon povratka u Hrvatsku 12. srpnja 1991. godine preuzeo zapovjedništvo nad postrojbom koju je formirao Izvršni odbor HDP-a i stavio je na raspolaganje hrvatskim obrambenim strukturama. "Kao pročelnici odjela društvene samozaštite", pišu Ivan Drviš i Antonio Lekić, "u HDP-u izabrali smo desetak istreniranih ljudi...". Grupu su činili: Miro Barešić, zapovjednik, Antonio Lekić, bivši pripadnik Jedinice za posebne zadatke Lučko, Ivan Drviš, pripadnik Jedinice za posebne zadatke Lučko, Frano Bokanović, pripadnik Jedinice za posebne zadatke Lučko, Zdeslav Turić, radnik Službe državne sigurnosti, I. B. (Ilija Babić, op. a.), pripadnik Jedinice za posebne zadatke Lučko, I. K. (Ivica Krišto, op. a.), pripadnik Jedinice za posebne zadatke Lučko, B. P (Boris Prebeg, op. a.), pripadnik francuske Legije stranaca, N. K. (Nikola Krišto, op. a.), vodnik u organizaciji Sokol, i M. M. (Mladen Mustač, op. a.), vodnik u organizaciji Sokol, te tri pridružena člana iz jedinice stacionirane u Kumrovcu.

HDP-ovu grupu navodno su naoružali i opremili Josip Perković i Miljenko Filipović. Ta grupa izvodi dvije akcije: Prvaje bila "simulacija napada na Benkovac", a druga, ona u kojoj je poginuo Barešić, kao cilj je imala, ako je vjerovati Izvješću, miniranje dalekovoda i jednog mitraljeskog gnijezda.

PROMAKNUĆA Samo dan nakon smrti Mire Barešića, dvojica sudonika akcije u kojoj je on poginuo imenovana su na druge, mnogo odgovornije dužnosti! Prema biografijama koje su sami napisali, Antonio Lekić imenovanje 1. kolovoza 1991. godine zapovjednikom Postrojbe za posebne namjene MORH-a i koordinatorom MORH-a za obranu Gospića, Ivan Drviš imenovan je zamjenikom zapovjednika Postrojbe za posebne namjene MORH-a i koordinatorom MORH-a za obranu Gospića, a Nikola Krišto tada je već dva mjeseca bio na dužnostima koordinatora MORH-a za naoružavanje Hrvatske Republike Herceg Bosne i načeblika Odjela za poslove gospodarskog kriminala Uprave SIS-a. Što ljudi kojima je MORH postavio tako odgovorne zadaće kao što je obrana Gospića i naoružavanje HR HB uopće traže u benkovačkom bespuću? Zašto nisu u Zagrebu na konzultacijama ili pripremama za preuzimanje neusporedivo važnijih zadaća od "simulacije napada na Benkovac"?

DOKAZI I ISKAZI Bezbrojni intervjui koje su sudionici dali, pokušavajući objasniti ili prikriti svoju ulogu u slučaju smrti Mire Barešića, otkrivaju povezanost sudionika benokvačke akcije s aktualnim osumnjičenicima za ratne zločine Tihomirom Oreškovićem i generalom Mirkom Norcem, s Postrojbom za posebne namjene Lučko i Zaštitnim bataljunom Glavnog stožera Hrvatske vojske sa zagrebačkog Tuškanca. Iz njihovih izjava može se saznati da su osobe koje su nakon otkomande iz Zaštitnog bataljuna Glavnog stožera HV-a krajem 1991. početkom iduće godine pretvorene u vojne policajce, dužnosnike SIS-a i koordinatore MORH-a za pojedina područja, pa i za bosansku Posavinu, a imena nekih od tih ljudi spominju se danas u slučajevima navodnog zlostavljanja i ubijanja vojnih zarobljenika i civila u šibenskim Kulinama, splitskoj Lori te poznatim i već sudski procesuriranim slučajevima ratnog kriminala, šverca mobiliziranih automobila, droge, prehrambenih proizvoda, mučenja i silovanja hrvatskih vojnika i hrvatskih vojnih policajaca, nestanka dragocjenog oružja, miniranja srpskih kuća i vikendica, nasilnih useljavanja... Zanimljivo je da i aktualni obračuni tzv. zagrebačke mafije također otkrivaju te iste "adrese". Je li to slučajnost ili je riječ o tragu koji treba slijediti hrvatsko pravosuđe, mogla bi pokazati bilo koja ozbiljnija analiza. Uostalom, Hrvatska nema što izgubiti. Ako su ovakve pretpostavke plod analize krivotvorenih dokumenata i laži, onda su svi oni čija se imena spominju u ovako neugodnom kontekstu zaslužili moralnu satisfakciju. Ako je, međutim, sve to točno, onda Hrvatska i njezini stvarni branitelji imaju puno pravo na istinu. U svemu tome otkrivanje istine o smrti Mire Barešića samo je djelić (ali možda najvažniji!) mozaika tamne strane Domovinskog rata, u kojem uzničke dane trenutačno proživljava cijela Hrvatska!

Boris Prebeg, jedan od sudionika akcije u kojoj je poginuo Barešić, 1995. je kao slobodni strijelac, izvan bilo kakve postrojbe, sudjelovao u Oluji. Prvi je stigao do policijske postaje u Benkovcu i uzeo iz arhiva dokumente među kojima su i neki koji govore o zbivanjima tijekom dana kada je poginuo Barešić. Među ostalim, Prebeg je uzeo i slike tijela Mire Barešića i trojice poginulih diverzanata: Zdeslava Turića, Frane Bokanovića i Mile Pandžića. Fotografije nikada do sada nisu objavljene. Službeno nije ni poivrđeno ni osporeno da je doista riječ o tijelu Mire Barešića.