Potaknut Mesićevim “razbanzavanjem” (u dijalektu, veselim, ali neumjerenim ogovaranjem) Vlade, i to pred neuobičajenim auditorijem, kakve su bile njemačke zaklade što reklamiraju same sebe i usput poučavaju domoroce tajnama suvremenoga globalizacijskog biznisa, premijer Ivica Račan prekjučer se odlučio na oštar odgovor šefu države “s kojim se u mnogim stvarima slaže” i ostalim katastrofičarima. Jedini minus te pravodobne i vrlo oštre reakcije bio je u trivijalnom manjku ružičastih činjenica i protuargumenata.

Sve što je Račan u obrani Vlade od spomenuta neumjerena ogovaranja rekao dan poslije, doista je istinito i na dobrom putu, ali sve bitno što je tom istom zgodom prešutio podjednako je istinito, ali ne sluti na dobro.

Premijer se, naime, s razlozima pohvalio zaokretom od stagnacije i pada bruto-proizvoda u 1999-oj, uz minus 0,3 posto, na plus 3,8 posto lani, i na vrlo vjerojatnih plus četiri posto u ovoj godini. Pohvalio se, također s razlozima, i uspješnom sanacijom brodogradnje, koja u ukupnom gospodarstvu ima jedan od najvećih razvojnih multiplikatora, zatim oživljavanjem trgovine, stabilnošću cijena, zaustavljanjem rasta nezaposlenosti i njezinim vidljivim, makar sezonskim, smanjivanjem, smanjivanjem općeg poreznog opterećenja čak za pet postotnih bodova u odnosu na bruto-proizvod, itd.

No, premijer je istodobno prešutio dugi niz još važnijih i fundamentalno značajnijih trendova i činjenica, na kojima i predsjednik Republike i “pojedini katastrofičari” temelje svoju, podjednako razložnu kritiku Vladine politike. Tečaj kune je sve precjenjeniji i raste uoči turističke sezone, prijeteći novim gubicima u turizmu, na pragu (ras)prodaje niza turističkih “bisera” strancima. Štednja hrvatskih građana u bankama što su u većinskom posjedu stranaca raste, kao što rastu i devizne rezerve HNB-a, pa se i kroz tu mrežu povećava odljev kapitala iz zemlje, koja ima tešku investicijsku krizu i previsoku nezaposlenost. Osim što je postala izvoznikom kapitala, Hrvatska je i izvoznik najkvalitetnijih mladih kadrova. Poput Račana, i strane ustanove hvale Hrvatsku zbog stabilnosti cijena i predaje većine banaka, ali novih većih izravnih investicija (engl. greenfield) u Hrvatskoj nema. Vlada nastavlja s privatizacijom ostatka banaka, Croatia-osiguranjem, te najvećim i najznačajnijim državnim kompanijama (Ina, HEP HŽ itd.), ali nove koncepcije razvoja zemlje još nema, itd.

Stoga bi baš premijer Račan u svojim medijskim kušnjama morao nešto učiti od Borislava Škegre, koji je znao da nije dovoljno samo hvaliti se svojim stvarnim uspjesima, nego da valja podjednako sugestivno, makar i s nategnutim objašnjenjima, braniti sve svoje neuspjehe. Jer, i simpatizeri i žrtve određene politike podsvjesno vole čuti lijepu riječ. Tako je i prije koji dan, sada kao direktor razvoja u “Varteksu”, na kritike da je kumovao rasprodaji hrvatskog bankarstva strancima, i tako zapravo onemogućio bilo kakvu smislenu i uspješnu hrvatsku razvojnu politiku u godinama što kobno tek prolaze, slavodobitno ocijenio da je “privatizacija Privredne banke Zagreb bila najbolji posao hrvatske države”. Budući da mu ni Račan nije kontrirao, i Škegro je za najširu javnost ostao u pravu.

Utoliko je i Vladin, i Račanov, pa i hrvatski temeljni problem u tome što - osim katastrofičara - nitko na vlasti ne uspijeva proniknuti i priznati krajnje uzroke današnje krize, zbog čega ne mogu postaviti ni novu razvojnu koncepciju, na temelju koje bi sve raspoložive mjere bile usmjerene na stvaranje, okrupnjavanje i poticarije hrvatske ponude, novog gospodarskog identiteta zemlje, te novih velikih domaćih projekata, proizvoda i usluga.