Abdića je država sudila kao kriminalca, a narod Kladuše i Cazinske krajine uglavnom ga je smatrao herojem i vođom. Bio je suđen, ali je pušten na slobodu i žalio se na presudu. Slučaj nikad nije okončan jer je kao neriješen ušao u devedesete i raspad bivše države. U toj optužnici se između ostalog tvrdilo da je Kladušu i cazinsko područje Babo pretvorio u svoju privrednu-minidržavu koju je izgradio mjenicama bez pokrića i opljačkao sustav. Iz cijele te afere Abdić je izašao još značajniji i popularniji, a ime mu je još dobilo na težini.

S početkom višestranačja još je više isplivao jer je iza sebe imao poželjan pečat uspješnog privrednog čelnika, ali i žrtve političkih procesa bivše države i kao takav bio je odličan politički adut posebno rangiran kod muslimanskog naroda. Odlučio se za Stranku demokratske akcije, a na prvim izborima izabran je za člana Predsjedništva BiH osvojivši najveći broj glasova. Zbog toga je trebao biti izabran za prvog predsjednika BiH, ali je svoje mjesto prepustio Aliji Izetbegoviću koji je dužnost predsjednika Predsjedništva preuzeo koncem 1990.

Priču o mini-državi koja osamdesetih godina imala privredni predznak u ratu je Abdić pokušao pretvoriti u život, a to je okrunio proglašenjem “AP Zapadna Bosna”. Na početku rata u BiH putovao je područjima zahvaćenim sukobima, a mnogima je u sjećanju ostala scena iz opustošene Bijeljine i susret Biljane Plavšić (sada u Haagu) i Arkana (ubijenog u Beogradu) koji su se toplo susreli i izljubili pored prvih žrtava. Plavšićka je tamo dospjela kao članica predsjedništva BiH, a s njom je bio i Abdić. Nakon razbuktavanja sukoba u tijeku 1993. kad je planuIo i na kladuškom području, Abdić se tamo skrasio i sudjelovao u mirovnim pregovorima, a potom i proglasio “AP Zapadnu Bosnu”. Nakon toga izbili su žestoki sukobi između njegovih pristaša i Petog korpusa Armije BiH čije je zapovjedništvo ostalo vjerno Sarajevu. Ti su sukobi dugo trajali, a Abdić je ekvilibrirao između svih zaraćenih strana priklanjajući se onima koji su u tom trenutku bili pogodniji.

Armija BiH je u akciji “Tigar” 1994. slomila otpor njegovih snaga pa je Abdić s 30.000 ljudi napustio Kladušu, Cazin i BiH. Ipak, nešto kasnije je uz pomoć srpskih snaga uspio obnoviti autonomiju i svoju mini državu. Međutim, u tijeku akcije “Oluja” u kolovozu 1995. snage Armije BiH slomile su otpor njegovih snaga, a on se ponovno s 30.000 ljudi povukao u Hrvatsku na karlovačko područje. Mnogi su ostali tamo živjeti pa se zato spominje sadašnja mogućnost određivanja suda u Karlovcu za suđenje, jer su to svjedoci na koje se poziva i optužnica. Abdić se smjestio u vili u Voloskom gdje s prekidima živi od 1982., a dobio je i hrvatsko državljanstvo. Tadašnja vlast HDZ i Franjo Tuđman znaju čime je Fikret zaslužio da mu daju državljanstvo i privilegije. Očito je da su za to imali ozbiljne razloge. Neki spominju da je u ratu bio glavna tajna spona između Miloševića i Tuđmana.

Nakon dužeg praćenja i planiranja atentatori su shvatili da Abdić ima jako osiguranje, koje čuva kuću u Voloskom i kancelariju kod hotela Kontinental. Na kraju je odlučeno da je najbolje mjesto za atentat cesta između Rijeke i Voloskog i to zavoji na Preluku, gdje veliki Abdićev “mercedes” mora usporiti. Znalo se da je automobil blindiran pa je određeno da se to pokuša iz minobacača. Plan je razrađen do u detalje, nekoliko puta su atentatori naciljali Abdića, ali je njegov automobil uvijek naišao prevelikom brzinom. Poslije su rekli da je postojala samo jedna prava prilika, ali je i ta propala zbog sekunde neodlučnosti. Atentatori su imali pripremljen plan bijega po kojem su Abdićev automobil trebali dignuti u zrak iz šumarka iznad prvog velikog zavoja u Preluku, a zatim šumskim puteljkom pobjeći na gornju cestu pred motel Panorama gdje bi ih čekao automobil i zatim kroz Matulje i Rupu udaljiti se prema granici sa Slovenijom do koje je jedva petnaestak kilometara.

Ipak u posljednji trenutak atentatori su odustali i htjeli se vratiti u Bihać, ali su po službenoj priči na cesti otkriveni i privedeni zbog potrage za jednim od njih. Nakon uhićenja su atentatori navodno priznali plan i tako je sve pokrenuto. Sudila ih je poznata sutkinja Ika Šarić i proglasila krivim, a određen im je i izgon. Oslobođen je samo jedan Riječanin koji je terećen kao pomagač, ali za to nije bilo dokaza.

Suđenje je bilo vrlo zanimljivo jer su osim rasplitanja pozadine atentata odvjetnici uporno htjeli saznati zašto je Abdić osoba od posebnog interesa za državu Hrvatsku, kako je dobio državljanstvo, kakvu su bile njegove veze s Miloševićem i Tuđmanom i ostalim čelnicima u ratu. Takva su pitanja tada odbijana, jer je sud smatrao da to nije predmet rasprave, jer se sudilo atentorima, a ne žrtvi. Međutim, sadašnje suđenje ta pitanje neće moći zaobići pa će slučaj biti vrlo zanimljiv. Abdić je tada tvrdio da je atentat smišljen u Sarajevu, a realiziran preko Bihaća i tamošnjih tajnih službi te da iza pokušaja njegove likvidacije stoje Ijudi koje i sada apostrofira kao one koji ga pokušavaju likvidirati.