U samo jednom danu iz Banskih dvora došle su dvije posve različite dijagnoze gospodarskog stanja u Hrvatskoj. Na konferenciji za novinare kojom se Vlada željela obračunati s "neutemeljenim i neodgovornim" kritikama premijer Ivica Račan i njegov ministar financija dr. Mato Crkvenac objavili su cijeli paket optimističnih brojki koje dokazuju napredak. Industrijska proizvodnja raste 9,8 posto, trgovina 15 posto, turista je više za čak 27 posto, inflacija je mala, a nezaposlenost se nije povećavala već pola godine. Sve to nije palo s neba, nego je rezultat rada Vlade, ljutito je poručio Račan svojim oponentima iz vlasti, oporbe i Predsjedničkih dvora. Baratajući brojkama i činjenicama, premijer je građanima ponudio optimizam i nadu u bolje sutra nasuprot "totalnom pesimizmu" koji nude gotovo svi ostali.

U isto vrijeme dok je Račan pripremao svoj ekonomski referat, na drugom kraju Banskih dvora njegov je zamjenik dr. Goran Granić davao intervju za naš list u kojem je posve iskreno priznao: osobni standard građana neće se bitno povećati do kraja mandata ove vlade, što znači do 2004. godine. "Plaće i mirovine neće rasti. Ne želim stvarati iluziju da će se dogoditi čudo jer ne postoji ni jedna činjenica koja govori da će u fondu plaća biti više novca", bio je jasan dr. Granić. Na prvi pogled, Granić je demantirao svoga šefa Račana i samo jednom rečenicom - da standard građana neće rasti još dvije godine - srušio sav Račanov napor da pokaže suprotno. No, tako je samo na prvi pogled: ono što je rekao Granić ne demantira Račana, niti obrnuto.

I premijer i njegov zamjenik rekli su istinu, samo što je Granićeva istina građanima puno razumljivija od Račanove. Svakog stanovnika ove zemlje ponajprije zanima plaća ili mirovina, zanima ga hoće li imati novca za hranu i odjeću i zanima ga hoće li si sutra moći priuštiti više nego jučer. Upravo će kroz svoj životni standard i debljinu novčanika prosječni građanin mjeriti i uspjeh ove vlade. Prosječnog čovjeka u biti ne zanima je li proizvodnja porasla za tri ili devet pošto i jesu li devizne rezerve povećane za pola ili dvije milijarde dolara. Račanove i Crkvenčeve postotke razumije mali broj ljudi, njihove brojke važne su menadžerima i analitičarima.

Premijer Račan zato neće puno postići svojom izvanrednom konferencijom za novinare koju je pretvorio u obračun s kritičarima Vlade. Oni kojima se Račan obratio - a među njima su i nezadovoljni zastupnici svih političkih boja, čelnici pojedinih stranaka, predsjednik Mesić i njegovi savjetnici - ionako znaju da industrijska proizvodnja i devizne rezerve rastu. Račan griješi jer nije dovoljno jasan, jer ne zna javnosti objasniti zašto i uza sve te lijepe brojke ljudi ne žive bolje. "Zašto mi smanjuju plaću ako je sve tako lijepo i dobro kao što veli Račan", može se zapitati svaki činovnik kojemu je Vlada nedavno smanjila osnovicu za plaću. Upravo tu nastaje "kratki spoj" koji politički protivnici Vlade mudro koriste za svoj "politički show", kako ga naziva dr. Granić.

Zašto Granićev pesimizam u vezi s rastom standarda građana ne isključuje Račanove optimistične pokazatelje? Primjerice, zato što rast industrijske proizvodnje ne znači automatski i rast plaća, a nova ulaganja i rast gospodarstva ne znače automatski i rast zaposlenosti. Svakim ulaganjem industrija postaje sve modernija i naprednija, a to znači da može raditi sa sve manje radnika. Devizne rezerve ne koriste se za isplatu mirovina, pa one ne mogu biti veće zbog rasta rezervi. Inflacija je mala, ali to ne može utješiti građane kad su im troškovi života veliki. Dobri makroekonomski pokazatelji načelno ne moraju značiti i bolji život ljudi u zemlji koja provodi reforme u gotovo svim gospodarskim i društvenim sektorima.

Može li, međutim, vrijeme reformi i dobrih gospodarskih pokazatelja ipak biti ugodnije za građane? Smije li se do kraja ići u ekonomski neoliberalizam koji se brine samo o makroekonomskoj stabilnosti ili Vlada mora u svoj neoliberalizam utkati i malo više socijalne osjetljivosti? To je glavno pitanje na koje Vlada mora dati odgovor. I to je glavni hrvatski problem jer Vlada još ipak ne zna dati taj odgovor. Problem je na neki način priznao i sam premijer Račan koji je u petak rekao: "Znamo što trebamo učiniti, ali ne znamo uvijek i kako"! Birači će o sudbini Račanove vlade odlučiti upravo ovisno o tome kako će rješavati probleme. Bude li to radila bolje nego dosad, i Vladini kritičari imat će manje prostora i argumenata za svoj "politički show".