Istupanje IDS-a iz šestorke otvorilo je ozbiljna pitanja o budućoj artikulaciji stranačke arene u Hrvatskoj. Slika političkih odnosa, kakva je bila stvorena formiranjem dvaju blokova, koalicije SDP-a i HSLS-a i četvorke, što su je činili HSS, HNS, LS i IDS, zauvijek je nestala. Dvije predizborne koalicije, stvorene 1999., ujedinile su sve tadašnje respektabilne demokratske političke stranke. Formiranje dvaju blokova izgledalo je kao naznaka političkog povezivanja u snažan blok lijevoga centra, pri čemu bi veza socijaldemokrata i socijalnih liberala bila de facto hrvatska inačica Giddensove paradigme »trećega puta«, te ništa slabiji blok desnoga centra, koji bi kombinacijom HSS-ova socijalnog tradicionalizma, IDS-ova europskog regionalizma (ostvarivanja načela supsidijarnosti), HNS-ova ekonomskog liberalizma i LS-ovih vrednota zaštite individualnih prava čovjeka prvi put u povijesti stvorio europejsku hrvatsku poziciju desnoga centra. Odmah nakon formiranja Vlade postalo je jasnim da se pojednostavnjivanje hrvatske stranačke arene neće odvijati prema naznakama iz predizbornog vremena. Unutar šestorke uskoro su nestali obrisi dvaju blokova, a politička i poglavito ekonomska situacija, što su je demokratske stranke zatekle nakon smjene vlasti, bila je takva da jednostavno nije bilo mjesta za formiranje racionalnih europejskih policy paketa, što bismo ih mogli definirati kao »lijeve« ili »desne«.

Podjele u Vladi i u koaliciji nisu se odvijale sukladno obrisima dvaju blokova, dakle, u suprotstavljanju prioriteta pri formiranju državnoga proračuna već se kao dominantna nametnula podjela u odnosu prema stečevinama prethodne vladavine. Uspostavljanje sustava vladavine prava, racionalnih institucija države i snaženje civilnoga društva, uz otklanjanje ekonomske katastrofe stvorene u koruptivnom klijentelističkom poretku koji je smijenjen 3. siječnja 2000., bile su zajedničke vrijednosti svih šest koalicijskih partnerica. Ipak, uskoro je došao do izražaja različit odnos prema zatečenome.

Većina je aktera iz triju »velikih« stranaka procijenila kako je političke promjene u Hrvatskoj moguće ostvariti samo polaganim evolutivnim promjenama, dok je »mala trojka«, kao i Predsjednik Republike, većinom jasno zastupala ideju diskontinuiteta prema prethodnoj vlasti. Promjene koalicijskih »naklonosti« unutar šestorke počele su se vrlo brzo iskazivati. Dok je »Giddensova paradigma« u SDP-u nakon smjene vlasti dodatno osnažena, a stranački prvaci koji vode ekonomske resore u Vladi (poput pragmatičnog financijera Linića) često govore više kao liberali nego kao socijaldemokrati (i to ne zbog osobnih prioriteta, nego jednostavno zato što nemaju »manevarskoga prostora«, HSLS ima sve manje dodirnih točaka sa svojim »najbližim partnerom«.

Naime, ključni su ljudi SDP-a preuzeli položaje u izvršnoj vlasti i identitet SDP-a u javnosti sve se više izjednačuje s dijelom Vladine politike. S druge strane, HSLS-ovu političku poziciju u najvećoj mjeri profilira predsjednik stranke Dražen Budiša, koji ne participira u državnoj vlasti i nije politički pragmatik, a oni koji su nekoć stranci davali pragmatičan ton i bili osloncem vrijednosnog povezivanja u blok lijevoga centra najčešće su preuzeli funkcije u izvršnoj vlasti i, paradoksalno, izgubili utjecaj na unutarstranački život i profiliranje stranačke pozicije.

Iako je Račanu odgovaralo da Budiša uspostavlja »vlasništvo« nad nekim političkim pitanjima, kao što su odnos prema Haaškom sudu i »nacionalne teme«, jer se time zapravo širi osnovica legitimacije Vlade, pragmatičan i koalicijski lojalan HSS zakonomjerno je postajao »najpoželjnijim« SDP-ovim partnerom, najprije na lokalnoj razini, a čini se da je to sada i na nacionalnoj. Već stoga što HSS-ovi prvaci većinom zagovaraju evolutivne promjene, kakvima je sklon i premijer, a trojka je zagovornica diskontinuiteta, nije bilo šanse za procese povezivanja tih četiriju stranaka u politički blok. Trojka, međutim, s razlogom postaje međusobno sve bliskijom. Zagovaranje diskontinuiteta prema poretku što ga je uspostavio predsjednik Tuđman, naravno, nije jedina zajednička točka tim trima strankama.

Krug oko predsjednika Mesića danas je jedini ozbiljan kritičar Vladine makroekonomske politike, koju smatra u dobroj mjeri nastavkom pogrešne makroekonomske politike vođene u vrijeme HDZ-ove vladavine. Parlamentarna pak opozicija (HDZ, HSP, pa ni DC u kome je Đuro Njavro, jedan od kreatora HDZ-ove ekonomske politike) nema legitimiteta za kritiku Vladine ekonomske politike. Izlaskom IDS-a iz Vlade stvara se politička pozicija za ozbiljnu parlamentarnu kritiku Vladine ekonomske politike, a stranka, koja bi joj mogla biti nosiocem, ima čvrstu legitimaciju za takvu kritiku, a daje joj je činjenica da je u svojoj regiji, vještim obnašanjem izvršne vlasti, uspjela spasiti najvrednije ekonomske resurse od devastacije kakva se događala u ostatku zemlje.

Čak je i zloglasni Miroslav Kutle, koji je u jednom trenutku krenuo u pohod na osvajanje Istre u korist HDZ-a, svoj prvi velik poraz doživio upravo tu, morajući odustati od preuzimanja Istarske banke. Vješto upravljanje županijom i kreiranje takve politike vođenja regionalnih i lokalnih javnih poduzeća, koja je omogućila zaštitu regionalnoga ekonomskog prostora i funkcioniranje Istre daleko bolje od ostatka Hrvatske, govore o koncentraciji u ovoj stranci sume znanja koja može biti od goleme koristi za čitavu Hrvatsku. Budući da je danas Vlada u Zagrebu demokratska, bez metropolitanskih i centralističkih ambicija, daljnja se stabilizacija Istre ne može ostvarivati na sukobu sa Zagrebom, a da je Jakovčić toga svjestan vidi se i po načinu na koji je izašao iz koalicije. Načelo supsidijarnosti, naime, da problem treba rješavati na razini na kojoj nastaje i gdje ga je moguće riješiti s najmanje troškova, dakle, da država ne čini ono što regija može bolje od nje, prije koju je godinu u Hrvatskoj zvučalo kao svetogrđe, a danas je opće prihvaćeno. Kombinacijom tog načela s načelima zaštite individualnih prava čovjeka, zagovaranja diskontinuiteta prema institucijama izgrađenima za HDZ-a i kritikom ekonomske politike, utemeljene na stabilnosti precijenjene domaće valute, mogla bi se stvoriti politička pozicija koja bi prepoznatljiv blok - pragmatičan savez SDP-a i HSS-a - tjerala u natjecanje i veću političku inovativnost nego što bi je ovaj iskazivao bez ozbiljne konkurencije. Istup IDS-a iz šestorke kratkoročno doista znači gubitak političkog utjecaja zagovornika temeljitih socijalnih reformi u Hrvatskoj, ali ne mora biti i naznakom dugotrajnije političke nestabilnosti.