Stranci koja je deset godina drmala Hrvatskom tek predstoji pravo profiliranje, pa Sanaderova izjavu o tome kako je HDZ jedina alternativa ovoj vlasti treba shvatiti kao puku političku retoriku.

Neće nam nitko propisivati što ćemo raditi. »Mi smo jedina ozbiljna alternativa ovoj vlasti koja nije uspjela izvesti zemlju iz krize.« Glasio je rezolutan odgovor predsjednika HDZ-a Ive Sanadera na izjavu šefa hrvatskih socijaldemokrata i službenog kormilara petorke Ivice Račana da zajedničari i dalje zaslužuju magareću klupu sve dok »ne negiraju svoju politiku koja nam je bila neprihvatljiva«.

Ponajprije da HDZ nema što mijenjati u svojoj politici, što je ravno političkom sljepilu nakon onoga što se dogodilo 3. siječnja 2000. godine. Udaranjem Račana po prstima što se drznuo »namještati njegov stan«, jer posao je premijera da izvede zemlju iz krize, Sanader je upao u zamku vlastite retorike. Naime, na najizravniji način priznao je tko je zemlju doveo u krizu. Obećanje iz pobjede u blagostanje pretvorilo se u noćnu moru većine hrvatskih građana, koji su odavno shvatili da je HDZ-u prošao rok trajanja i da nije u stanju pronaći prekidač i upaliti svjetlo.

Nakon pretvorbe, što je zapravo samo maska za legalnu pljačku, a u situaciji kada država više nije bila upitna, nagomilane socijalne i ine tenzije pomele su dotad nedodirljivu Partiju. Hrvatska je, vođena nerealnom idejom o nekakvoj regionalnoj sili, postajala usamljenim otokom usred Europe. Bila je odbojna, kako moćnim silama, tako običnim turistima, pa onda i nasušno potrebnom kapitalu. Hrvatsku se doživljavalo kao nedemokratsku i totalitarnu državu, u kojoj nema vladavine prava i demokracije, gdje su carovali kriminal, korupcija i samovlada.

Za sve to, posebno za privredne nedaće, postojalo je vječno dežurno opravdanje: bio je rat. Da, bio je, i razaranja su bila strašna. Ali može li on biti pokrićem baš za sve? Nisu li i komunisti 1945. godine znali govoriti: prije rata nismo imali ništa, a onda su došli Nijemci i uništili sve?

Sanader ne bi ništa mijenjao, a za svojih predizbornih plakata molio je: dajte nam opet šansu, samo mi znamo kako iz krize. Logično, jer HDZ najbolje zna kako smo u bespuća i uplovili. Skromna domaćica, po znanju, ali prefrigana političarka Milka Planinc, koju pamtimo po benzinskom par-neparu, po bonovima i nestašici deterdženta i sapuna, nakon što je odradila četverogodišnji mandat predsjednice bivše savezne vlade, izjavljivala je: »Tek sada sam naučila posao i mogla bi uspješno voditi zemlju«.

Možda je i bila nezavisna, ali teško neovisna. Prema ustavnim odredbama, bila je višestranačka i demokratska, ali u praksi njome je vladao jedan čovjek, a HDZ je služio kao potpora, kao puka glasačka mašinerija. Kakva je to demokracija u kojoj je više od 500 novinara dobilo otkaz, neke novine dekretom ukinute, neke okupirane doslovce puškama, a mnoge pretvorene u propagandističke biltene. Svijetlili su samo mali ferali, koje je vlast uporno gasila sudskim tužbama i golemim odštetama.

Prema načelu kome vlast tome i jedino pravo na istinu, Hrvatska je radiotelevizija postala katedralom HDZ duha, sijući mržnju i nesnošljivost. A tek suverena? Toliko da su na trećini teritorija bile snage Ujedinjenih naroda. Samo je glupost bivšeg milicionara Martića spasila Hrvatsku da ne pristane na famozni plan Z4. A prema toj zamisli Hrvatska bi, bez obzira na to je li u nekoj blažoj varijanti negoli je to početno bilo ponuđeno, morala pristati na srpsku autonomiju. Lutajući kao ukleti Holandez, Hrvatska je postajala talac međunarodne zajednice, a u jednom trenutku sama je sebe isključila iz Europe, nalazeći glavnog saveznika tamo negdje preko bare. Suverena Hrvatska pristala je na priznavanje SR Jugoslavije i potpisivanje ugovora o suradnji, Tuđman i Milošević bili su glavni partneri u washingtonskom i daytonskom krojenju mira. Danas HDZ podupire i organizira mitinge u obranu dostojanstva i digniteta Domovinskog rata i viče: Ne damo naše generale. A tko je izglasao zakon o suradnji s Haaškim sudom, tko je poslao na desetke Hrvata iz BiH u Haag?

A upravo na tome, ako padne i bude izvanrednih izbora, opstat će i ova vlada. Račanovo šareno društvo s Markova trga uspjelo je Hrvatsku vratiti iz posvemašnje međunarodne izolacije ali zato je još više udaljilo od ideje socijalne države. Predizborna obećanja ostvaruju se presporo i ponegdje se tek naziru zametci novoga. Ništa od revizije pretvorbe, od raskrinkavanja kriminala, od depolitizacije medija, od rasta zaposlenih...

HDZ-ova hobotnica svojim je krakovima obgrlila zemlju i dalje je steže i cijedi kroz sudstvo, policiju, tajne službe, mitinge istine, ortačke ugovore... Kutle, kojeg je uhitila bivša vlast na odlasku, pušten je iz pritvora na sam dan početka predizborne šutnje. Herak, kojeg su »ćorkirali« njegovi pajdaši, također se brani sa slobode. Suđenje takozvanoj zločinačkoj organizaciji, koju je HDZ onako spektakularno prošetao pred TV kamerama, pretvara se u farsu. Što je s ubojstvom Levara, gospićkim i pakračkim zločinima? Za razliku od Budiše i Račana koji tvrde kako će koalicija ovisiti o formiranju lokalnih vlasti, trezveni Zlatko Tomčić izjavljuje: »Izvanredne izbore neće izazvati nova svađa unutar šestorke, nego naš opći neuspjeh u upravljanju državom«.

A i u tom je slučaju riječ samo o eventualnu novom miješanju karata, pri čemu Sanader može samo sanjati o nekakvom skorom povratku na vlast. Sa sadašnjih oko 25 posto teško da bi HDZ uspio naći koalicijskog partnera. S njima bi samo bratski im HSP, rođački HKDU i nešto sitnih desnih i ultradesnih strančica. Neće ih čak ni stranka kćer Demokratski centar. Uz to HDZ se još nije profilirao kao stranka, niti je završen njegov konačan raspad. HDZ se više održava prema inerciji, uz svesrdnu potporu ove vlasti, negoli je od pokreta postao partija koja ima jasan program i cilj. Središnjica više podsjeća na rogove u vreći negoli na iole ozbiljno vodstvo. Pojava četiriju brijača apokalipse, koji sebe nazivaju HIP, samo je dokaz teze o nastavku rastakanja HDZ-a.