Jutarnji list: 12. 06. 2001.

Rat klijentelista i komunista

Zdenko Duka

U već mučnoj i dosadnoj a nadasve neproduktivnoj trakavici za koju se sada vidi da ne može završiti happy endom, međusobna predbacivanja esdepeovaca i dijela haeselesovaca sve su žešća a diskvalifikacije uvredljivije.

Dražen Budiša posegnuo je za posve klasičnom objedom pa je za smjene i događaje u Slobodnoj Dalmaciji rekao da je do njih došlo "metodom koja je nama dobro poznata iz bivših vremena, a takvo je i objašnjenje koje je slijedilo. To je komunistička metoda i retorika."

U posljednjih jedanaest godina esdepeovci su vrlo često optuživani da su komunisti, a najčešće otkako predvode koaliciju na vlasti. Svjedoči o tome i nedavni primjer kad je zastupnik Ivo Lončar napuštajući sabornicu, retorički upitao Krpinu: "Vidiš li ti, Krpina, ovu bandu komunističku?"

Esdepeovci, a posljednji Mato Arlović, kako bi diskvalificirali HSLS, dali su si truda da obogate noviji hrvatski politički izričaj jednom sofisticiranijom optužbom, naime, da je "HSLS klijentelistička stranka", pa neka narod misli što je to. Kad smo već kod Budišine opaske o "staroj retorici", evo kako se retorika ipak mijenja. Jer ne pamti se ni da su stari komunisti (SKH ili SKH-SDP) koristili taj izraz.

Haeselesovci nisu, dakle, "karijeristi", oni koji su spremni sve učiniti kako bi se uzdigli u svojoj djelatnosti ili u društvu i politici, pa radi toga mogu biti i bezobzirni i besprincipijelni (možda se tako mogao okarakterizirati Ivica Škarić, koji je u Splitu treći, ali se smatra pobjednikom). Ta je stranka, kažu u SDP-u, klijentelistička.

U starom Rimu klijent je bio osoba iz plebejskog staleža koja je ovisila o patronu, plebejac je bio njegov podanik i štićenik. Po Klaićevu Rječniku stranih riječi, klijent je osoba s kojom stoji u poslovnom odnosu neka kreditna, trgovačka, industrijska ili druga organizacija.

Sam pojam "klijentelizam" francuski Larousse opisuje kao širenje utjecaja u korist jednog čovjeka ili političke stranke, postupcima koji su, manje ili više, demagoški.

Klijentelistička stranka ne bori se, dakle, za opće interese, ne realizira svoj program nego joj je u prvom planu osobni probitak njezinih članova ili probitak njezine političke skupine (klijentele). Izraz ima nesumnjivo pogrdno značenje.

Mato Arlović kaže kako su HSS i SDP usmjereni na realizaciju programa i projekata i tome podređuju interese članstva, dakle "nemaju tzv. klijentelistički pristup po kojem mnoge stranke pokušavaju kroz politiku riješiti pitanje pojedinca".

Arlović govori o više stranaka. Očito misli kako HSLS uhljebljuje svoje članove, nezasitan je u zahtjevima za političkim funkcijama, a da zapravo nije važno ono za što se oni zauzimaju i politika koju provode, nego kako da zadovolje vlastite interese kroz novac, ili pak lobističkim utjecajem koji se materijalizira na nekom nepolitičkom mjestu, na primjer, u gospodarstvu.

Arlović vjerojatno misli i na Kramarićev pokušaj trgovanja s Račanom oko koalicije u Osječkoj županiji koji je povezan s navodnom nakanom zapošljavanja dviju političkih tajnica LS-a na visoka mjesta u ministarstvima. Klijentelističkim političarem sigurno smatra i Ivana Jakovčića.

Ali "komunistička metoda i retorika" o kojoj je govorio Budiša također je samo jedan od oblika klijentelizma. S Budišina stajališta, Račan, Jurjević, Bajrović Capo i esdepeovci preuzeli su Slobodnu kako bi ostvarili interese partije, svoje klijentele, za to da bi novine bile samo sluškinja njihove politike, da bi, konačno, medijskim utjecajem u Dalmaciji osigurali probitak i korist.

Bez obzira na to što se Slobodna iz dana u dan maksimalno profesionalizira, teško je poreći da je smjena uprave bila klasična politička smjena, pa je u tom postupku bilo i "komunističke metode", umjesto da su uprava i glavni urednik smijenjeni onda kada su im novinari još prošle godine iskazali 75-postotno nepovjerenje. Budiša zaboravlja da je on s Račanom i Tomčićem snovao istu (komunističku, klijentelističku, ili kakvu hoćete) zavjeru. Da je rezultat bio drukčiji, bilo bi sve u redu, a sada se žali jer je izgubio.

Po dominantnoj procjeni, politika je u Hrvatskoj još uvijek način i sredstvo da političar priskrbi za sebe korist - bilo mnogo puta jeftiniji stan, bilo tvrtku, bilo utjecaj na suce da sude za njegovu klijentelu. Javnost to, doduše, kad se za takvo nešto sazna, sve žešće osuđuje...

Dok god stranke u Hrvatskoj budu klijentelističke, bit će u Hrvatskoj "politika kurva". O tom kod nas udomaćenom sloganu pokojni je Vlado Gotovac izvanredno rekao da je "politika kurva onda ako se njome bave kurve".

Sve su stranke u Hrvatskoj koje su u poziciji vlasti i dalje klijentelističke, pa tako i SDP iako su počeli jasno vidljivi procesi javnog nadzora politike, ekonomije, pravosuđa, javne uprave, a glavni i najučinkovitiji nadzor politike i političara trebali bi obavljati neovisni mediji.

I kad su namjere poštene, glavna je greška kad se na politički način želi osigurati neovisnost od politike. To je nešto kao drveno željezo ili - klijentima protiv klijentelizma.