Prošlih su dana zaredale razne analize i predviđanja o ovotjednom posjetu predsjednika Busha Europi. Navodi se relativno duga lista neslaganja između SAD i Europe; politička, vojna i privredna pitanja nikako da nađu neki »zajednički nazivnik«. Svi izgledno kao da ističu razlike i o dodirnim točkama malo se govori. Za mene osobno - govoreći o dodirnim točkama - stvarna Amerika, ili ono što je danas, je nastala masovnom selidbom naroda iz Europe na neki novootkriven kontinent, u »novi svijet«. Drugim riječima, Amerika je većinom kopija Europe, ali u jako »drugom izdanju« - fascinantno drukčija, a istodobno istovjetna Europi.

Ta predviđanja i raznolikosti gledanja na današnje stanje odnosa Europa - SAD, potakla me skupiti nekoliko kolega (»rođenih Amera«) - doma na mali domjenak, s nakanom da pročavrljamo o tim viđenjima i situacijama. Nadao sam se da nekolicina Amerikanaca (svi izvrsno školovani ljudi, na visokim inženjerskim i poslovnim položajima u lokalnoj privredi - Bakersfield, južna Kalifornija) mogu mi predočiti to »ovdašnje« gledanje na Europu.

Onda su oni, koji su mislili da su znalci vina Kalifornije, kazali: »...Sva smo vina uvozili iz Francuske i Italije, ali vidiš - "Zinfandel" je "naše" autohtono vino...«. Ta mi je misao dala prigodu da im kažem priču o značajnom Hrvatu - gospodinu Miljenku Grgiću, koji je proslavio vinarsku struku i vinske sposobnosti Kalifornije. Njegov »Chardonney« - klasično, vrhunsko, bijelo francusko vino - napravljeno u Kaliforniji, pobijedilo je na »natjecanju« 1976. godine u Francuskoj; odabrano kao najbolje od strogih francuskih sudaca!? Od tada, francuski vinski meštri više nisu s podsmijehom govorili o nekim vinima tamo iz »hollywoodske Kalifornije...«.

Nastavak priče o gosp. Grgiću je oko baš tog vina »Zinfandel«, za koji je on prvi pojasnio porijeklo te loze, za koju se mislilo da je autohtono razvijena u Kaliforniji. Riječ je, naime, o vrsti loze "plavac mali" kojeg se i danas može naći na otocima Korčula, Hvar i Brač (i poluotok Pelješac). I drugi su autori kasnije potvrdili tu teoriju, koja se sada smatra realnom pretpostavkom. Onda sam objasnio kako, kada je loza presađena, vjerojatno prije nekih 150 godina - ti su otoci vjerojatno bili tretirani kao neki periferni dijelovi Austro-Ugarske Monarhije. Priču sam zaokružio sadašnjim aktivnostima gosp. Grgića - nakon umirovljenja, sredinom devedesetih posadio gosp. Grgić nove vinograde te vrste »plavac mali« na Korčuli. Moderna vinogradarska tehnologija, presađena iz Kalifornije na Korčulu. I sada - primijetio sam u biranim katalozima ovdje - vino tih vinograda se prodaje u SAD-u pod svojim originalnim imenom: »Plavac mali« (usto je spomenut i »Zinfandel«...). Ovdje se kaže: »What goes around, comes around...« (Kad nešto krene u krug, dođe na svoj početak).

Onda dalje na temu Europa - SAD, a svi smo kolege u poslovanjima nafte i energetike općenito, sve sam ih podsjetio na općepoznatog naftnog inženjera kapetana Anthonyja F. Lucasa. Vjerojatno začetnik naftnog inženjerstva u Americi (na prelasku iz 19. u 20. stoljeće - slavu stekao u Teksasu), po njemu je i uspostavljena najznačajnija stručna inženjerska nagrada »Anthony Lucas Gold Medal«, koja se dodjeljuje jednom na godinu najzaslužnijem naftnom inženjeru u Americi (nešto poput, medalje za životno djelo). Nitko od mojih sugovornika nije znao da je dotični Ante Lučić (kasnije »postao « - Anthony Lucas) rođen u Splitu sredinom 19. stoljeća! A ja sam mislio: Koliko ljudi u Hrvatskoj i Splitu to znaju!? Nije Tesla jedini, koji je iz Hrvatske i onda postao poznat u SAD-u!

Kolega je citirao New York Times, gdje se u nekom članku se govori o »...nerazumijevanju američke politike u Europi...«. Svi su - kao u zboru - kazali: »... i ne mogu nas razumjeti, kad imaju tako bremenitu povijest i toliko destruktivnih ljudi i događanja u samo posljednjih 100 godina; ono prije nećemo ni pokušati zbrajati...«. Ja kao Europljanin - osjećao sam da trebam kazati nešto u ime »balansiranja« argumenata koji su se pojavili u razgovoru. Moram priznati - u okviru svih tih podataka - teško mi je bilo »braniti« Europu. Pa sam samo nešto promrmljao u stilu: »...stara dobra dama Europa... svi smo nekako od tamo došli... nemojmo prejako ih napadati...«.

I onda sam shvatio da ja govorim, otprilike: »Oni tamo u Europi, i mi ovdje...«. Opredijeljenost se nekako nametnula; svejedno i srećom, shvatio sam da različitost gledanja (politika, društvena i privredna rješenja) ne mora biti i razdvajanje bliskih (ljudi, država,...) prema civilizacijskom i duhovnom zajedništvu. Neko prisilno i namješteno »jednoumlje« uvijek je vodilo dekadenciji i stagnaciji razvoja svekolikih ljudskih djelatnosti. Zato i vidim dobru stranu u svim raspravama o razlikama SAD - Europa. Rekli bi Francuzi: »Vive la differance«.

A ja znam da ću opet i opet rado ići šetati Zagrebom, ili popiti najbolji espresso u Trstu; moji kolege će rado ići u Dubrovnik ili Pariz; ljudi iz Europe će »poplaviti« Floridu, New York, Los Angeles ili koji od 130 prekrasnih nacionalnih parkova u Americi. I čitavo će vrijeme jedni o drugima pričati nešto u stilu: »...Ma baš su ludi ti Ameri...«, ili »...socijalisti vladaju u Europi...još malo, pa će se opet tamo neki poklati...« i čitavo vrijeme biti nevjerojatno fascinirani jedni s drugima! I to je jako dobro!