Protest, s kojim će se Vlada suočiti 21. lipnja, kad će protiv njene politike plaća u javnom sektoru prosvjedovati skupina sindikalnih organizacija, možda je i ozbiljniji politički izazov stabilnosti izvršne vlasti nego što su to trzavice među strankama - koalicijskim partnericama. Sindikati javnoga sektora nisu neki »žuti sindikati«, koji su za HDZ-ova poretka šutjeli i »servisirali« vlast, a zaposleni u javnim službama nisu »povlaštenici« prethodnoga poretka.

Upravo suprotno, zaposleni u javnom sektoru, dakle, u školstvu, znanosti, zdravstvu... onaj su dio biračkoga tijela, obrazovaniji od državnoga prosjeka, koji je za vladavine HDZ-a bio tiha ili glasna opozicija, a sindikati, koji predstavljaju njihove interese, bili su otvorenim saveznikom demokratskim političkim promjenama u predizbornom vremenu kad su svoje članstvo motivirali da izađe na izbore i osigura provođenje demokratskih reformi. Hrvatska, kakvu je formirala vladavina HDZ-a, bila je usklađena sa socijalno-inženjerskom koncepcijom njihova vođe Franje Tuđmana koji je otvoreno zagovarao izgradnju »stališkoga društva«.

To, među ostalim, znači da zaposleni u tom sektoru moraju biti čestito plaćeni, kako bi se prekinuo trend negativne selekcije, a moraju dobiti i autonomiju djelovanja. Odluka da se plaće zaposlenih u javnim službama kroje prema istom kriteriju kao i one zaposlenih u državnoj upravi vjerojatno je jedna od ozbiljnijih Vladinih pogrešaka. Naime, dok je dio proračuna koji u Hrvatskoj odlazi za financiranje znanosti, visokoga školstva, srednjega i osnovnog obrazovanja, na primjer, sramotno malen, državna uprava i represivni aparati u državnom proračunu participiraju s nerazumno visokim udjelom. Koliko god se govorilo o tome da je državna uprava loše plaćena, ona je za ono što radi uvjerljivo preplaćena. Dok javne službe u prethodnom poretku nisu spadale u povlaštenike režima, zaposleni u represivnom sustavu, ali i u državnoj upravi, to su svakako bili.

Državna uprava regrutirana je gotovo uvijek bez javnog natječaja, stručna kompetencija pri njenoj selekciji nije bila posebno važna, a o stanju sustava govore i otkrivene afere lažnih diploma i činjenica da visoke dužnosti u javnoj upravi obavljaju osobe bez odgovarajućeg obrazovanja. Kriterij selekcije nije bila kompetencija nego lojalnost tipu uspostavljanog poretka i partiji vlasti koja ga je izgrađivala. Nakon smjene vlasti očekivali su se radikalna reforma državne uprave i represivnih aparata, drastično smanjivanje broja zaposlenih u tom sektoru i zamjena »podobnih« obrazovanima i sposobnima. Umjesto toga, valjda u strahu da ne budu proglašeni »revanšistima«, izborni su pobjednici strukturu državne uprave ostavili netaknutom, a iz nje su doživljavali opstrukciju - katkad otvorenu, a drugi put prešutnu. Nakon uvjerljive pobjede i osvajanja praktički dvotrećinske parlamentarne većine legitimitet za provođenje socijalnih reformi bio im je vrlo čvrst, a zna se da svaka Vlada one najteže rezove mora provesti na početku mandata kad su novi izbori još daleko. I napokon, sasvim pragmatično, zaposlene u državnoj upravi regrutirala je stara vlast prema političkom kriteriju i većinom čine biračko tijelo novoj izvršnoj vlasti konkurentske partije-pokreta. Dakle, nezadovoljstvo te grupacije, za razliku od nezadovoljstva njihova biračkog tijela - zaposlenih u javnim službama, na primjer, za Vladu i stranke koalicije nisu politički trošak. Umjesto trenutnih radikalnih rezova, u koaliciji su odluku o reformi javne uprave donijeli tek kad su počeli pucati proračunski okviri i kad je postalo jasnim da je nemoguće financirati skupu i neefikasnu javnu upravu (i represivni aparat) kakva je uspostavljena za prethodne vlasti. Nužnost takve reforme koincidira sa slabljenjem političkoga legitimiteta vlasti (nakon istupa IDS-a iz koalicije, ali i distanciranja dijela HSLS-a od koalicijskih partnera).

Vlada se očito našla u neugodnoj blokadi. Mnogi u koaliciji najradije bi raščistili međusobne odnose odmjeravanjem političkoga legitimiteta (izbornoga rejtinga) i nakon toga ponovno konstituirali koalicijske odnose. Za što takvo nije vrijeme, i to iz dva razloga. Jedan je onaj s razine »općeg dobra«, jer bi to značilo gubitak nekoliko mjeseci koji bi mogli biti dragocjeni za provođenje socijalnih reformi, ali važniji je onaj pragmatičan. Vlada je neke reformske zahvate provela, vidljivi su prvi znaci blaga oživljavanja privrede, a jasno je da bi - da nije došlo do smjene vlasti - Hrvatska već bila u teškom bankrotu. To, međutim, nije dostatan izborni argument, jer birači uočavaju prije svega to da pod novom ovom vlašću ekonomski ne žive bolje. Nezadovoljstvom, što će ga sindikati koji reprezentiraju dio vjernoga biračkog tijela vladajuće koalicije iskazati demonstracijama 21. lipnja, na neki se način izražava i nezadovoljstvo blokadom u kojoj se Hrvatska našla. Koalicijske probleme teško je riješiti raspisivanjem prijevremenih izbora, jer Vlada mora započeti reforme koje će joj kratkoročno smanjivati popularnost. Za vođenje odlučne politike pak međusobno nepovjerenje, koje se uvuklo u koaliciju, može biti pogubno, jer uzrokuje kompromise, kakav je i ovaj da se teret socijalnih reformi »ravnomjerno« raspoređuje na nezasitne gutače državnoga proračuna - državnu upravu i represivni aparat - i javne službe, koje su se i dosad iz proračuna dotirale udjelom nižim nego u bilo kojoj civiliziranoj europskoj zemlji.