Naime kaj, Budiša nije Krpina, on svakako spada među najzaslužnije (u pozitivnom i negativnom smislu) političare za tu i takvu Hrvatsku. Za trideset je godina aktivnosti na političkoj sceni, od nepoznatog brucoša dogurao do velikog igrača, do carevića, ali ne i do cara. Korak od cilja bio je 7. veljače 2000. kad je osvojio više od 1,100.000 glasova (44 posto), što nije nikom uspjelo osim sadašnjem i prošlom Predsjedniku Republike, da bi njegova razmetna stranka 20. svibnja 2001. spiskala 6/7 toga golemoga glasačkog potencijala.

Problem leži u samom temelju njegova političkoga i životnog creda, koji ću, samo u natuknicama, osvijetliti s tri aspekta: ontologijskoga, gnoseologijskoga i psihologijskoga. Osnove njegove političke teorije i prakse proizlaze iz potpune dominacije nacionalna aspekta političkog djelovanja nad svim ostalima (npr. gospodarskoga, socijalnoga, pravnoga, etičkoga, kulturnoga, i dr.), što ga je dovelo do razlaza s ocem i utemeljiteljem HSLS-a Vladom Gotovcem. Naravno, potonji čin nije dokaz za prethodnu tezu, koja se može dokazati tek sustavnom analizom tridesetogodišnje geneze njegova političkog djela.

Međutim to ovom prigodom nije ni važno, jer biračko tijelo Republike Hrvatske upravo tako (2. aspekt) shvaća njegovu politiku, što se najjasnije vidjelo na izgubljenim Predsjedničkim izborima, kada je, u prvom krugu dobio više od 730.000 glasova, uglavnom, paradoksalno, svih desnih stranaka i pokreta, jer je uz njega službeno stajao i slavni SDP-ov ideolog Zdravko Tomac. Malo je vjerojatno da će birači promijeniti percepciju o njemu, makar se i odrekao prijateljske pomoći davajućega Zdravka Tomca.

Očigledno je da njegova stranka gubi povjerenje birača gotovo svugdje gdje se HSLS i Budiša poimaju sinonimno, a podrška je stabilna ili raste, gdje se HSLS čita npr. kao Adlešić ili Čehok. Istodobno nacionalistička desnica (Hrvatski blok i ostali), koja ni na jednim izborima nije ubrala manje od 1/3, a znala je priječi i 50 posto podrške birača, sređuje svoje redove, te ne samo maršira ulicama, nego jača na izborima i osvaja institucije. Unatoč tome što je od poglavarove smrti obezglavljena. Unatoč tome što desnica bez karizmatskog vođe i nije bog-zna-što. Unatoč tome što Budiša neće tamo gdje ga srce vodi, a nezajažljive sirene, oličene u vapaju jednog Krpine: »Budiša, zašto šutiš?«, zavodljivo dozivaju.

Ostane li u takvu HSLS-u i u Vladinu pentagonu, prijeti mu opasnost da na sljedećim izborima ne prijeđe izborni prag, te da mu neki mladac zapovijedi: »Vratiti ključeve!«. Ako pretvori Vladu u romboidnu figuru nije sigurno da mu tada neka perspektivna dama ne zatraži ključeve stana, jer bi dvadesetak poslanika ostalo bez (ne)zasluženo visoke saborske mirovine. »I to je razlog, što je nevolja dugovječna«.

Da bi Budiša postao moderan lider postnacionalističke, postustaške i postfašističke desnice (mogući uzori: Gianfranco Fini, ali još više Jose"Maria Aznar), koja teži prema centru političkog spektra, kao najistaknutiji (ili jedini?) intelektualac hrvatske desnice, treba sebi i drugima objasniti da je nacionalizam svojevrsna transcendencija biti čovjeka koja apstrahira od svake individualne vrijednosti, i takvo desupstancijalizirano apstraktno opće biće hipostazira u kolektivnom aksiologijskom prostoru, gdje je jedini kriterij istinske vrijednosti, stoga lažne, pripadnost odabranom kolektivitetu.

Ne vjerujem da je Budiša mazohist, te da je naslađujući se proveo mučne dane u hladnoj i gluhoj zatvorskoj ćeliji, samo zato da bi njegov »Tamaguchi« ministar pozivao japanskoga cara na čaj na svoju milijun maraka vrijednu jahtu.

Zbog vlastitog samopoštovanja, kao i zbog poštovanja svojih milijun birača Budiša bi trebao tražiti podršku i glasove tamo gdje ima, i u subjektivnom i u objektivnom smislu, svoje političke istomišljenike. A zatim sljedećih desetak godina (jer Budiša je rasni zoon politikon) pretvarati tu kaotičnu hrvatsku u proeuropsku modernu desnicu.

Osobno bih vrlo rado uputio slična »nesuvremena razmatranja« nekome na ljevici, ali nemam kome, jer su svi na centru. Čekaju početak utakmice.

Autor je magistar političkih znanosti