Prosječan konzument hrvatskih tiskovina pod udarom je brojnih analiza i komentara koji i u naslovima sugeriraju da bi u državi sve bilo gotovo idilično samo da je haeselesovac Škarić podržao esdepeova kandidata za splitskog gradonačelnika. Pošto to nikako ne želi učiniti, a ni Budiša mu stoga ne prijeti isključenjem, HSLS-u se predviđaju crni dani i unutarstranački raskoli dok se njegova predsjednika optužuje ne samo za desničarenje nego i za razbijanje ostatka koalicije s nacionalne razine.

Dopustimo li da načelo koje se primjenjuje na HSLS, vrijedi i za druge stranke, onda bi krivcem za svođenje šestorke na petorku mogao biti proglašen i SDP, jer je u Puli pristupio političkom savezu koji je tadašnjeg člana vladajuće koalicije IDS gurnuo u oporbu. No kako tamo nije riječ o savezima s HDZ-om, koji su nekima iz vladajuće koalicije jedino sporni, što onda reći za slučaj iz Zlatar Bistrice gdje je SDP dobio mjesto predsjednika Općinskog vijeća uz pomoć HDZ-a, a protiv volje HSS-a, koji sad traži, u ime valjda buduće međustranačke suradnje, povrat te sinekure. Kako u tom kontekstu tretirati Kramarićev pokušaj da u Osijeku reprizira Škarićevu »tehničku vladu«. Ili pak slučaj iz Vrgorca gdje tamošnji HNS-ovac ne želi svoj glas dati strankama vladajuće koalicije nego baš HDZ-u.

Jesu li svi oni skloni desničarenju zato što sklapaju formalne ili prešutne lokalne koalicije s HDZ-om i ruše li i te koalicije politički savez na razini države? Ako načela postoje zato da vrijede svugdje i uvijek bez iznimke, znači li to da se u rečenim primjerima susrećemo s jednim načelima za velika, a s drugim za manja mjesta? Ili možda neke stranke vladajuće koalicije imaju pravo doći do neke pozicije u lokalnoj vlasti bez nekog partnera iz bivše šestorke ili pak uz pomoć HDZ-a dok se to nekim drugima ne tolerira?

Teško je objasniti zašto su u Hrvatskoj lokalni izbori, u svijetu poznati i kao komunalni, postali toliko važni da se odabir koalicijskih partnera i na najnižim razinama doživljava gotovo kao stvar od strateškog interesa za pojedinu stranku, samu vladajuću koaliciju odnosno državu. Zbog buke koja je u vezi s tim stvorena, javnost gotovo i ne zna da je državna blagajna prilično prazna. No to i ne čudi kada se umjesto odgovora na pitanje kako naći tri i pol milijarde kuna za popunu proračuna a da se pritom ne rasprodaje nacionalna imovina, svi uglavnom bavimo Budišom i HSLS-om.