Do kraja ove godine, procjenjuje član Savjeta Hrvatske narodne banke dr. Mato Babić, hrvatski će građani u hrvatske banke položiti još dvije milijarde njemačkih maraka kako bi ih bez troška zamijenili za euro. Taj novac građani sada drže kod kuće, "u čarapi", i on već jest dio mase novca u optjecaju u zemlji. Ali, kad stigne u banke, njegova će se uloga bitno promijeniti. Štediše će očekivati kamatu i na taj polog, što znači da će ga banke morati plasirati kroz kredite. U postojećoj novčanoj masi od 17 milijardi kuna, koju HNB precizno dozira da bi točno zadovoljio potrebe ekonomije, u optjecaju će se pojaviti još sedam-osam milijardi kuna. Hrvatski financijski sustav već hiperlikvidan, bit će preplavljen novcem.

Istodobno, ukupna vrijednost kapitala hrvatskih tvrtki ne prestaje se smanjivati. Broj građana registriranih na burzi rada kao da je uklesan u kamen, deset godina nakon početka tranzicije investicije su još uvijek manje od amortizacije a izvoz se ne povećava ni za cent. Što se događa? Zašto poduzetni građani svoju relativno veliku uštedu ne ulažu u vlastite ili tuđe poslove, zašto ne iskorištavaju velik broj obrazovanih, a besposlenih ljudi da zajedno s njima zarade? Zašto danas izgleda da je pola milijuna radno sposobnih, mladih i zdravih građana u prisilnoj mirovini ili na burzi - za Hrvatsku nerješiv makroekonomski problem?

KIasična je ekonomija na štednju gledala kao na odgođenu potrošnju, sklonost ljudi da se danas odriču i trpe kako bi sutra mogli trošiti više. Dvadesetih godina prošloga stoljeća, u teškoj ekonomskoj krizi poslije Prvoga svjetskog rata, s nezaposlenošću tvrdokornom baš kao i danas u Hrvatskoj, J. M. Keynes je shvatio da ljudi ne štede kako bi sutra bolje živjeli, nego zbog straha od poslovnog gubitka. Gorko iskustvo krize (rata, boljševičke revolucije, fašizma, financijskog sloma, pretvorbe...) paralizira njihovu poduzetničku inicijativu, a rast štednje - umjesto da ih povećava smanjuje proizvodnju i zaposlenost.

Na pitanje kako osloboditi poduzetništvo razni su ekonomski teoretičari različito odgovarali: iz Cambridgea je proistekao magloviti keynesijanski intervencionizam (koji ovih dana i u Hrvatskoj prizivaju ekonomisti iz HAZU), europska ili bečka škola, koja se s Hayekom doselila u London, naučavala je da se rasplet krize ni na koji način ne može ubrzati te da treba čekati da se nezaposlenost smanji sama od sebe.

Hrvatska ekonomija danas je ekonomija izgubljena između krize koja jenjava i New Deala koji ne stiže, društvo je skup pojedinaca i poduzeća koja liječe stare rane, a ne vide novi put kojim trebaju krenuti. Čini se da su sve logične i očekivane makroekonomske mjere primijenjene - nelikvidnost je otklonjena, carine su ukinute, inflacija je minimalna, kamata je realno negativna, banke su spašene, turizam je oživljen - a ekonomija ipak ne pronalazi prostor za rast. Unutarnja društvena energija raste, ali nikako da se pretvori u koristan rad. Čak je i javna retorika promijenjena: vapaje za većom državnom pomoći zamijenilo je shvaćanje ljudi da će se za vlastitu budućnost morati brinuti i sami.

Hrvatska tek mora naći svog Roosevelta jer Ivica Račan to očigledno nije. New Deal Hrvatskoj nisu u stanju ponuditi ni ministri iz Račanova kabineta, nitko od njih nema rooseveltovsku viziju ni karizmu. Hrvatska ekonomija je bez vođe koji bi znao i mogao odmah povući barem nekoliko smjelih, dubinskih poteza, koji bi cijele raspadnute, korumpirane i bezizgledno paralizirane društvene sustave iz prošlih vremena (obrazovni, pravni, etički) znao i htio zamijeniti modernima i djelotvornima.

Hrvatski problem, dakle, najmanje je stručni ekonomski. Stvarni razlog zbog kojeg se štednja ne pretvara u kapital je praktično još netaknuti komunistički ustroj državnih tvrtki, školstva, zdravstva, financija, prava; sustav koji svaki napor poduzetnih pojedinaca, ma kako briljantan, čini izoliranim i sporadičnim. Pojavu sposobnog čelništva države koje bi sve to promijenilo, međutim, ne može se programirati i planirati, može mu se samo nadati.