ZAGREB, 13. lipnja - Drugoga dana svog petodnevnog boraka u Europi, u srijedu, američki predsjednik George W. Bush prvi je govorio na sastanku s čelnicima NATO-a u Bruxellesu. U obazrivo kratkom izlaganju varirao je osnovu tezu da NATO mora biti spreman za nove izazove, što se može shvatiti i kao poziv za zajedničko stvaranje proturaketnog štita, ali i za jačanje i proširenje Saveza. Razgovori s čelnicima NATO-a među najvažnijima su, jer tema je: zajednička obrana, proširenje Saveza i nuklearno oružje. I mogli bi pokazati hoće li se transatlantski odnosi razvijati kao saveznički ili kao suparnički.

Dobro poznate i sve brojnije razlike ne mogu se, naravno, ukloniti u tih pet dana, ali se može barem naznačiti kako se namjerava ići dalje. Sada, kad se misli da je nestala opasnost od Rusije kakva je bila u hladnom ratu, Europljani zaključuju da se američka pažnja, barem na vojnom području, udaljuje od Europe i premješta prema Tihom oceanu. Neki planeri u Pentagonu predlažu da se na Tihi ocean prebaci i do trećine od 120.000 američkih vojnika sada smještenih u Europi. Ako Bush to odobri, Europljani će moći zaključiti da ih Amerikanci napuštaju.

Istodobno, Washington je sumnjičav prema planovima EU da stvori svoje vojne snage za brzo djelovanje s oko 60.000 vojnika. I pita mogu li i kako će te snage surađivati s NATO-om te hoće li Europa za njih odvajati novac koji bi inače išao NATO-u. Bush na te nedoumice odgovara kompromisnom formulacijom: podržava planove EU o stvaranju posebnih vojnih snaga za brzo djelovanje »sve dok ne podrivaju NATO«.

Zbog izjava njegovih najbližih suradnika kako Amerika svoje poslove treba obavljati na svoj način i bez obzira na ostatak svijeta, u Europi se zaključuje da Bush i nije previše zainteresiran za suradnju s najstarijim saveznikom. Ugledni britanski tjednik The Economist poziva se oprezno na »neke spekulacije« kako se SAD i Europa nalaze pred razlazom u odnosima koji - s izvjesnim prekidima - traju barem od 1917., a kulminirali su brakom uglavljenim NATO-paktom 1949.

Odlazeći iz Washingtona, i u prvim govorima u Europi, Bush odbacuje bojazni o razlazu, i Europljane opisuje kao lojalne prijatelje s kojima dijeli najvažnije vrijednosti i načela, a i pokazat će da im je pouzdaniji saveznik od njegova prethodnika Billa Clintona. Ne prestaje uvjeravati Europljane u vrijednosti proturaketnog obrambenog sustava, zbog čega je neophodno poništiti zastarjeli sporazum ABM o protubalističkim raketama iz 1972., jer sprječava razuman razvoj sustava koji će učiniti svijet sigurnijim. Nudi Europljanima - ako su zainteresirani - da se »štit« zajednički gradi.

Usprkos svim teškoćama i nesporazumima, institucionalne, gospodarske, kulturne, vojne i sve druge veze Amerike i Europe i dalje će biti snažnije nego SAD ili Europe s bilo kojim drugim dijelom svijeta. U pitanjima rata i mira djelovat će kao jedan. No, pritom su uočljive i ozbiljne razlike, npr. i u proširenju NATO-a i EU, dviju najvažnijih europskih institucija.

NATO, u kojem je američki utjecaj najsnažniji, pritom je znatno brži - prije četiri godine primio je Poljsku, Češku i Mađarsku. No u EU još nije ušla niti jedna država bivšeg socijalističkog bloka i čini se da ni neće barem do 2004. Uvijek pouzdan tumač američke politike, The Washington Post prigovara što države koje su važne za očuvanje mira i sigurnosti u Europi, od Estonije, Latvije i Litve, preko Slovačke, Rumunjske i Bugarske, do Makedonije, Albanije, Hrvatske i Slovenije, ostaju izvan NATO-a.

SAD ne mogu mnogo učiniti zbog te sramotne sporosti u proširenju EU, ali Bush je - kako se i očekivalo - iskoristio svoj susret s liderima NATO-a u Bruxellesu, a vjerojatno će slično učiniti i u govoru u Varšavi, u petak, da barem proširenje NATO-a smjesti među najvažnije transatlantske poslove. Podržava primanje svih kandidata koji udovoljavaju vojnim i političkim kriterijima, a neke bi primio možda i na sastanku na vrhu u Pragu sljedeće godine. Time Bush želi dati na znanje da Amerikanci ostaju u Europi i da su zainteresirani za njenu sigurnost.

U Bruxellesu se govorilo i o potrebi da NATO prevlada nedostatke koji su se pojavili 1999. u ratu s Jugoslavijom. Jer, pokazalo se da EU zaostaje iza SAD na mnogim područjima, od precizno navođenih oružja ili oružja za uništavanje neprijateljske zračne obrane, do opskrbe zrakoplova gorivom u zraku. Bush je ponovio i da se SAD neće jednostrano povući s Balkana: »Došli smo zajedno i zajedno ćemo otići. Mi nismo zemlja koja odustaje i bježi od svojih obaveza.« Što znači da se - u internoj raspravi sa svojim najbližim suradnicima, barem zasad - priklonio državnom tajniku Colinu Powellu, a ne ministru obrane Donaldu Rumsfeldu, zagovorniku povlačenja.

Može se, dakle, zaključiti, da će se odnosi SAD - EU dalje razvijati istodobno i kao saveznički ali i kao suparnički. Ne postoji zajednički neprijatelj koji bi ih prisiljavao da zajedno djeluju, ali još uvijek imaju zajedničke vrijednosti i zajedničke interese, i međusobno se trebaju.

Tomislav Butorac