Pozicija neke države često određuje njezinu sudbinu. Ali tko određuje poziciju? Povijest, svjetski poredak i same države na demokratski ili nedemokratski način. Nacisti su mislili na Poljsku, baltičke države i Rusiju kada su govorili o Istoku. Hladni je rat ideološki primaknuo Istok, pa su se u njega uključivale sve zemlje od Szczecina do Trsta. Dok je Hrvatska pribivala unutar Austro-Ugarske, definirana je kao srednjoeuropska država. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, njezin se položaj razmatra u okviru pojma balkanizacije. Što god se Hrvatska više upinjala da se iz novoga vrati u staro jato, međunarodna zajednica uporno reagira po principu in dubio contra reum, tj. u slučaju sumnje o pripadnosti "tuženog" (Hrvatske) valja suditi u korist "tužitelja" (međunarodne zajednice).

Ne samo što se Irsku, koja je nedavnim referendumom zbog preventivno-financijskih razloga iskazala mišljenje o "zapadnosti" budućih EU kandidata, ne može prisiliti da Hrvatsku doživljava kao europski podobnu državu, podjednako se teškim čini izbjegavanje tu-quoque argumenata iliti odgovaranja protivniku da i sam čini isto. Drugim riječima, susjedi Hrvatske takvim su argumentima proteklo desetljeće dočaravali Hrvatsku međunarodnoj zajednici, učvršćujući njezinu međunarodonopolitičku budućnost za Balkan. Ipak, pri svemu tome se brzopleto miješaju uzrok i posljedica. Nisu svi bili barem početno isti. JNA nije dopustila hrvatskim prognanicima iz Aljmaša i Dalja da uzmu više od jedne vrećice iz svojih kuća, dok je HV u Oluji omogućio egzodus srpskih prognanika s punom mirnodopskom spremom na traktorima. Hrvati su zatim "oslobodili" Stolac i druge gradove u BiH od Bošnjaka, Bošnjaci dio srednje Bosne od Hrvata. Srbijanci su u progonstvo natjerali Albance s Kosova koji tjeraju kosovske Srbe. Makedonski Albanci ubijaju makedonske policajce i vojnike, a makedonski civili Albancima priređuju "kristalne noći".

Za one koji o Balkanu prave politiku izdaleka, svi su ovdje nalik jedni na druge i sve te narode treba prepustiti arhaičnim, šovinističkim tehnikama nacionalne ekstaze i etničkim čišćenjima ne bi li se granice među njima učinile što "prirodnijima". Na pojavu "ethnic cleansing" SAD i NATO su odgovorili "clean war" koncepcijom, odnosno ratom bez gubitaka i pozivima u Partnerstvo za mir koji je NATO trebao predstaviti kao jamca nemijenjanja granica. Između "čistoga rata" i zabrane promjene granica energično je djelovala "kabuki diplomacy" u režiji UN-a, EU-a, OESS-a i SAD-a koji su se pravili da znaju što se iza brda valja. Ali ne samo da "čisti ratnici" nisu znali politički planirati, a kamoli predviđati događaje nego im se nakon potpisivanja Pakta o stabilnosti dogodio rat u Makedoniji. Malo je, a ne veliko pitanje što će se događati nakon što se dovrši kavkaski pakt o stabilnosti, uzme li se u obzir ovo što se dogodilo u Makedoniji! Od pukovničkog puča u Grčkoj, preko vojske kao jamstva sekularne države u Turskoj do SFOR-a u BiH i KFOR-a na Kosovu te možda uskoro i MFOR-a u Makedoniji, i dalje je prva kategorija balkanskih problema kako uspostaviti doličnu civilnu vlast. Stoga je dobar znak da se u BIH broj vojnika (20.000) smanjuje u korist broja aktivista nevladinih organizacija (18.000), što unatoč tome govori da su na Balkanu još uvijek veći problem vlade nego građani. Oni ih na demokratski udešenim izborima mogu izabrati, ali na njih teško utječu, za razliku od vlada supersila.

Sutra se na Brdu kod Kranja u Sloveniji trebaju sastati američki predsjednik Bush i ruski predsjednik Putin, ali ne više u tradiciji fifty-fifty razgovora, nego unutar eighty-twenty odnosa snaga u korist SAD-a, kako bi dovršili svoju sliku Balkana. Na njoj je ucrtana i Slovenija, kako je uoči Bushova odlaska naglasila njegova savjetnica za sigurnost Condoleezza Rice, izjaviviši: "...u balkanskoj se priči Slovenija prilično ističe svojim uspjehom." Dakle, ne u srednjoeuropskoj priči. Drugim riječima, Hrvatska ne treba trošiti vrijeme i skakati na ovakvu ili sličnu recepciju, nego se truditi da svojim političkim sadržajem daleko odmakne od balkanske problematike u kojoj se sve više ističe kao dio pozitivnog rješenja. Bush i Putin stoje pred izazovima Helsinkija o nemijenjanju granica, ali i pred nerješivošću kosovskog pitanja unutar Srbije. Nova američka administracija ocjenjivala je Clintonovu balkansku politiku kao "kick the can diplomacy", tj. diplomaciju besciljnog šutanja prazne konzerve. Bush će kao smrtonosni "macho-državnik" morati pokazati radikalno odlučnije poteze nego što ih je dozirao Clinton i upustiti se u pustolovinu definitivnog pacificiranja Balkana.

A to znači očuvati SRJ. S tim u vezi CIA je dobila zadaću da u nekoliko mjeseci kompromitira i po mogućnosti detronizira crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji bi se mogli dogovoriti oko osamostaljivanja Crne Gore. Za uzvrat će se od Rusije tražiti da pristane na stvaranje neovisnog Kosova, ako ga ne uspije zadržati u jugoslavenskoj federaciji. Bush i Putin dogovorit će posljednju promjenu granica u Europi kako se iz Makedonije ne bi širio domino subbalkanizacije. Đukanović je sastankom s Kučanom uoči summita na vrhu uputio signal Bushu da je spreman na suradnju. Što nakon sporazuma velikih mogu učiniti mali? Moraju inzistirati na principima! Jer ako je opće vanjskopolitičko mjesto svih država u "regiji koja to nije" priključenje EU-u i NATO-u, tada se mora prihvatiti temeljna pretpostavka — širenje povjerenja prema susjedima. O europeizaciji tih odnosa ovisit će i političko pozicioniranje Hrvatske, a ne o kartografskom ratu protiv stereotipima opterećenog Zapada, čiji je Hrvatska istočni grijeh još od Versaillesa. Kao europski korak valorizirana je odluka hrvatske Vlade od EU-a da do 2003. s dnevnoga reda skine srpsko pitanje, danas u obliku osiguravanja smještaja svim srpskim prognanicima. Ali što znači povratak u neimaštinu i nezaposlenost? Europu!?

Većina tranzicijskih država na jugoistoku Europe nalikuje na utopljenika kojemu međunarodna zajednica ne želi dati umjetno disanje dok sam ne počne disati!? Zato je dr. Arian Starova, bivši ministar vanjskih poslova Albanije, bio duboko u pravu kada je na nedavnoj zagrebačkoj konferenciji "NATO, EU i Jugoistočna Europa" iskreno postulirao da Albanija ne može ispuniti uvjete za prijam EU ako ne uđe u EU. To je realan kopernikanski obrat od dosadašnjeg maćehinskog shvaćanja ujedinjenja Europe po kojemu Pepeljuga navodno može postati sretno bogata i bez utjecaja dobrih vila.