Drukčije nije ni moglo biti, primijetili bi zlobnici. U uvjetima kada gotovo petina državne potrošnje, ili preciznije osam i pol milijardi kuna proračunskih izdataka, među ostalim, namijenjenih i isplati plaća, mirovina, dječjih doplataka i sl., izravno ovisi o krajnje neizvjesnim privatizacijskim putevima, ishod ne može biti bitno drukčiji. Naročito kada glavni proračunski zgoditak predstavlja privatizacija Hrvatskog telekoma (HT). Što će na kraju biti s prodajom te uspješne hrvatske kompanije vidjet ćemo sljedećih dana, ali već sada možemo s priličnom sigurnošću zaključiti da su ovogodišnji privatizacijski planovi, prema svemu sudeći, pali u vodu. Kao što je jasno da slijevanje tekućih proračunskih prihoda »iznad plana« ne može bitnije promijeniti situaciju. Jer čemu inače najave o »tehničkom« rebalansu i smanjenju 49,7 milijardi kuna vrijedne državne potrošnje.

Kako bi stvari bile još kompliciranije, u pitanje dolazi i mogućnost punjenja proračuna novim zaduženjima, s obzirom na trend rasta vanjskoga duga zemlje. U takvim je uvjetima izlaz iz slijepe ulice jedino još moguć daljnjim smanjenjem prava korisnika proračuna i izvanproračunskih (para)fondova, što se, uostalom, u Vladi svako malo i najavljuje. Osim plitkih džepova, Banske dvore na takve mjere sili i potpis na stand-by aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF).

Nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da golema socijalna prava jednostavno ne ulaze u koncepciju moderne, tržišnoj ekonomiji orijentirane države. Njih, zajedno s nabujalim birokratskim aparatom, treba nekako financirati, a sadašnji stupanj razvoja hrvatskoga gospodarstva to jednostavno ne omogućuje. Problem je, međutim, u tome što se s reformama, koje bi mogle postupno promijeniti tijekove u gospodarstvu, kasni. Upravo zato ni državni proračun ne može biti ništa drugo do li vjeran odraz stanja u gospodarstvu.