LE MONDE: OD WASHINGTONA DO BRUXELLESA, RAZLIČITE ZAMISLI O UJEDINJENOJ EUROPI

Za manje od tjedan dana, različiti su nas događaji potaknuli da se zapitamo jesu li spojive različite zamisli o europskom jedinstvu. Najprije je irsko 'ne' na referendumu o potvrdi sporazuma iz Nice moglo utjecati na proširenje Unije. Zatim, osnutak vlade Silvija Berlusconija, najveće desničarske momčadi koju je Italija imala u zadnjih nekoliko desetljeća. Napokon, putovanje Georgea W. Busha koji se zalaže za zamisao o Europi koju ne dijele Europljani, napose Francuska i Njemačka, premda ima pozornog slušatelja u osobi šefa španjolske vlade Josea Marie Aznara i, dakako, Silvija Berlusconija.

Postoje dva oprečna shvaćanja Europe. Američko, koje se ne protivi ujedinjenju Europe. Naprotiv: Amerikanci su nakon Drugog svjetskog rata poticali Zapadne Europljane da ujedine svoje snage, a nakon svršetka Hladnog rata žale što ujedinjenje kontinenta ne napreduje brže. Svi bizantinski pregovori o prihvaćanju 'zajedničkih stečevina' čine im se gubitak vremena, budući da bi širenje NATO-a i Unije moralo, prema njihovu mišljenju, ići ruku pod ruku. No oni u Europskoj uniji vide organizaciju koja, među ostalim, mora promicati slobodnu trgovinu i jačati sigurnost Starog kontinenta. Razgovor između predsjednika Busha i njemačkog kancelara u prigodi posjeta Gerharda Schroedera Washingtonu 29. III. znakovit je u tom pogledu. 'Na predsjednikovo pitanje: Kakva je razlika između ulaska u EU i u NATO za baltičke zemlje, piše u zapisniku sa susreta koji je objavio 'Der Spiegel', Schroeder skreće pozornost na činjenicu da Rusija nema toliko problema s ulaskom u EU. Širenje NATO-a na baltičke države više je pitanje ugleda u unutrašnjoj politici nego izraz stvarne ugroženosti.'

Zemlje kandidati prilično su osjetljive na taj američki govor zato što je, s jedne strane, ulazak u NATO za njih najveći cilj - svoju sigurnost ne mogu zamisliti izvan Atlantske organizacije - a s druge, zato što im je provedba takve politike omogućila da ne stoje u predvorju petnaestak godina. Rezultat irskog referenduma neće ih razuvjeriti, premda su petnaestorica i, s puno odlučnosti Jacques Chirac i Gerhard Schroeder, koji su se 12. VI. sastali na francusko- njemačkom summitu u Freiburgu, ustvrdili da irsko 'ne' neće ništa promijeniti u vremenskom planu.

To ipak nije toliko upozorenje za zemlje kandidate koliko za europske čelnike. Kao što je rekao Romano Prodi, koji nikada nije imao jako dobro mišljenje o sporazumu iz Nice, treba 'prekinuti s nerazumljivim ugovorima koji se zaključuju noću i koji su građanima potpuno nejasni'. Predsjednik Povjerenstva kaže da međuvladine konferencije ne daju rezultata, ali nije se pronašlo ništa drugo kako bi se krajnja odluka povjerila šefovima država i vlada. Jacques Delors predlaže da se susret zakazan za 2004. pomakne za godinu dana unaprijed. U tomu vidi prednost. Tako se 'nikada neće primijeniti institucijske odluke sporazuma iz Nice' koji je 'posvemašnja glupost'. 'Preteći će ih novi sporazum'.

Irci zacijelo nisu jedini. Pobjeda Silvija Berlusconija u Italiji mogla bi također usporiti hod unije prema integraciji. Dakako, Europa i prijateljstvo s SAD-om bili su dva temelja vanjske politike Republike Italije. Najvažnije je bilo pitanje ravnoteže između toga dvoga. Imenovanje Renata Ruggiera za ministra vanjskih poslova koji je često posjećivao bruxellesko Povjerenstvo, trebalo bi smiriti europske partnere Italije. Ali ne bavi se samo on u vladi europskom politikom. Ministar obrane Antonio Martino, bivši šef talijariske diplomacije u prvoj Berlusconijevoj vladi iz 1994., postavio si je kao glavnu zadaću da 'uvjeri Amerikance da smo vjerni saveznici', dodajući: 'Da bismo izbjegli zbrku, reći ćemo SAD-u da Europa ne kani biti samostalna' na polju obrane. Takva je izjava u opreci s odlukama petnaestorice s europskog summita u Helsinkiju i u Nici, budući ' da su odlučili stvoriti 'samostalne' snage za odlučivanje i djelovanje.

Tako korača Europska unija kojoj čas laskaju, čas je prekoravaju Amerikanci koji mogu pronaći zamjenu među petnaestoricom, a sutra među dvadeset petoricom ili tridesetoricom. Tako ide Europska unija sa svojim unutrašnjim proturječjima, sa svojim pomacima i uzmacima. Raspra koja je počela nakon Nice pokazat će jesu li svi raspoloženi da idu naprijed. Nakon talijanski izbora i irskog referenduma to je upitno”, piše Daniel Vernet.