ZAGREB, 15. lipnja - Navodno povjerljivu informaciju da je tijekom nedavnih razgovora u Rijeci predsjednik hrvatske Vlade Ivica Račan obećao Sloveniji predati tri zaseoka s lijeve obale Dragonje (Mlini, Škudelin i Bužin) u zamjenu za »300 metara morskog pojasa uz savudrijsku obalu« (koju je objavila mariborska Večer, a prenio zagrebački Večernji list) po svoj prilici valja gledati u kontekstu unutarslovenskih političkih igara u vezi s predstojećom ratifikacijom Malograničnog sporazuma s Hrvatskom u slovenskom parlamentu.

Taj sporazum, koji je Hrvatska davno ratificirala, u Sloveniji se i dalje osporava zbog bojazni dijela tamošnjih političkih krugova da se njime prejudicira državna granica prema sadašnjoj crti razgraničenja. Iako je Ustavni sud Slovenije presudio suprotno i u samom sporazumu stoji članak da se njime ne određuje granična crta između dviju zemalja, u slovenskom parlamentu postoje snage koje to dovode u pitanje. Stoga je vjerojatno u slovenskom tisku i lansirana informacija kako je, navodno, Račan pristao predati (za Sloveniju) sporne zaseoke s lijeve obale Dragonje kako bi se ratificirao Malogranični sporazum.

U vezi s kopnenom granicom još je ostalo nedefinirano sedam kilometara granice uz rijeku Dragonju odnosno kanal sv. Odorika. Sadašnja crta razgraničenja je onakva kakva je bila u vrijeme osamostaljivanja dviju država 1991. godine, a ona je pak posljedica dogovora tadašnjih republičkih vodstava iz 1947. Slovenci, međutim, osporavaju sadašnju granicu i traže Bužin, Škudelin i Mline s lijeve obale Dragonje, odnosno kanala sv. Odorika, tvrdeći da su ta područja katastarski pripadala općini Piran. Hrvatski stručnjaci za granice osporavaju te tvrdnje, iznoseći i argumente kako je za određivanje granice ključno stanje iz 1991., odnosno tko je na određenom području obnašao sudsku i upravnu vlast.

Što se tiče tih zaselaka, čak i prema slovenskim dokumentima, neprijeporno je da ta područja spadaju pod općinu Buje. A u vezi s granicom na moru odnosno u Piranskom zaljevu koji su Slovenci Memorandumom prihvaćenim u parlamentu 1993. jednostrano proglasili svojim unutarnjim morem, postoji snimljen videozapis češke televizije iz vremena bivše SFRJ u kojem policajac na lijepom slovenskom jeziku pojašnjava da talijanska koćarica uhvaćena u krivolovu mora biti otpremljena u Umag, a ne u Piran jer ju je policija zatekla u hrvatskim teritorijalnim vodama oko sredine Piranskog zaljeva.

Prema tome, tvrdnja mariborske Večeri da je Račan obećao Drnovšeku tri zaseoka, koji su od 1947. neprijeporno pod sudskom i upravnom vlašću općine Buje, u zamjenu za »300 metara mora uz savudrijsku obalu« je otprilike isto kao da Račan da SR Jugoslaviji poluotok Prevlaku, a Koštunica Hrvatskoj širokogrudno ustupi područje Dubrovnika. Takvu trgovinu »daješ svoje za svoje« Hrvatskoj je u vrijeme srpske agresije predlagao još lord David Owen (Zagrebu »krajina«, a Beogradu istočna Slavonija i Baranja) pa ni tada u vrijeme neizvjesne budućnosti što se tiče hrvatske cjelovitosti, to nije prihvaćeno.

Stoga nema nikakva razloga da se danas hrvatski teritorij uključi kao argument u hrvatsko-slovenske pregovore. Uostalom, odluku o bilo kakvim teritorijalnim ustupcima hrvatskog teritorija bilo kojoj državi ne može donijeti ni Račan niti bilo kakva Vladina delegacija, nego isključivo Hrvatski sabor, i to dvotrećinskom većinom. Tako se ni zaseoci Mlini, Škudelin i Bužin ne mogu »preko noći« naći u Sloveniji. Uostalom, onda bi trebalo pomaknuti granični prijelaz Plovanija s mosta na Dragonji nekoliko kilometara u dubinu hrvatskog teritorija.

Nadalje, to bez komentara ne bi prihvatili ni tamošnji stanovnici općine Buje, a pogotovo ne tamošnji političari. Stanje je još ozbiljnije nakon istupanja IDS-a iz vladajuće koalicije, jer bi gradonačelnik Buja, koji je iz IDS-a (Debeljuh), mogao, kada bi u pisanju mariborske Večeri bilo imalo istine, optužiti Zagreb za ustupanje istarskog teritorija, što bi moglo imati velike posljedice po ukupne odnose Istre s ostatkom Hrvatske. Osim toga, tako nešto teško bi prihvatila i sadašnja petorka, a i načelno bi bilo teško opravdati ustupanje bilo kojeg dijela hrvatskog teritorija mimo međunarodne arbitraže. U vezi s tim hrvatski stručnjaci (dr. Ibler i dr.) su predlagali kompromisno rješenje, ali u skladu s međunarodnim pravom. To znači da je za kopnenu granicu glavni kriterij stanje iz 1991., a za morsku u Piranskom zaljevu, prema pravu mora, do dogovora dviju država vrijedi crta sredine. Hrvatska bi, kako su govorili, mogla pristati da dvije trećine Piranskog zaljeva pripadne Sloveniji i da joj se kroz hrvatsko teritorijalno more omogući »prolazak« do otvorenog mora. Dakle, ne »prolaz«, jer on uključuje teritorijalni koridor, nego »prolazak« s pojačanim pravima u pogledu tranzita brodovima i zrakoplovima tim koridorom koji ne bi uključivao i pravo na iskorištavanje gospodarskog pojasa. Dakle, ako bi u tom morskom koridoru bila nađena nafta ili plin, pravo iskorištavanja imala bi samo Hrvatska.