ZAGREB, 15. lipnja - Cinici znaju reći da državnici kad nemaju pametnijeg posla - putuju. Predsjednici SAD i Rusije, George W. Bush i Vladimir Putin, ovih dana pokazuju da takav cinizam - barem kad su oni u pitanju - baš i nije na mjestu, jer ne putuju iz dosade, a i naporno je - potrebna je dobra fizička kondicija za obavljanje njihova posla. Bush u Europi u pet dana posjećuje pet država. Putin je četvrtak i petak proveo na sastancima Šangajske petorke (koja je najviše raspravljala o suprotstavljanju muslimanskim ekstremistima i separatistima). Iz najvećeg kineskog grada leti izravno u Ljubljanu, udaljenu zrakoplovom najmanje pola dana, da bi u subotu dva ili tri sata u četiri oka razgovarao s Bushom.

Dok se Bushovo putovanje po Europi uglavnom proglašava ofenzivom šarma, njegov susret s Putinom, predsjednikom države koja više nije neprijatelj, ali još nije prijatelj, mogao bi najviše nalikovati na trgovanje i zato se očekuje s pojačanim zanimanjem. Tim većim jer će - kako je najavljeno - uglavnom proteći u razgovorima u četiri oka (ne računajući prevodioca). Susreti s Europljanima protekli su uglavnom »u slaganju da se ne slažu« o brojnim spornim temama, npr. o Protokolu iz Kyota, ali i značajnim dogovorom o proširenju NATO-a već na sastanku u Pragu, u studenome 2002. Začudo, od razgovora Bush-Putin očekuju se značajnije novosti.

Prvo, trebalo bi se saznati što će biti sa sporazumom o protubalističkim raketama ABM iz 1972., o kojem se u posljednje vrijeme tako mnogo raspravlja. Amerikanci tumače kako je tom sporazumu cilj bio da se spriječi razvoj obrane od raketa i time zajamči efikasnost nuklearne odmazde. Računalo se da SAD i SSSR neće ni pokušati napasti jedan drugoga jer svaki može jednako opasno uzvratiti. Ili, kako to reče Bush, sigurnost SAD-a i SSSR-a zasnivala se na mračnoj pretpostavci da nijedna strana neće ispaliti nuklearno oružje na onu drugu, jer će to značiti kraj obiju država. Za razliku od hladnog rata, danas najveća prijetnja nisu tisuće balističkih raketa u ruskom ili američkom posjedu, nego mali broj raketa u rukama »neodgovornih država«. Bush govori da Rusija više nije prijetnja i da Amerikanci ne bi smjeli biti podložni prijetnjama terorista ili nepouzdanih država poput Iraka ili Sjeverne Koreje. Stoga zastarjeli sporazum ABM treba zaboraviti.

Iako se u protekla četiri dana o tom sporazumu i stvaranju proturaketnog štita najviše raspravljalo, razlike su ostale. Većina Europljana u štitu vidi početak nove, opasne i skupe utrke u naoružanju. Bush je jedino obećao da će se više konzulltirati sa saveznicima. Značajniji bi stoga mogao biti razgovor na Brdu kod Kranja u kojem će - kako se najavljuje - Bush pokušati Putina navesti na suradnju i Rusiju učiniti dijelom rješenja, a ne problemom. Navodno će Rusiji ponuditi udio u sustavu obrane od raketa u Europi, tj. uključiti je u projekte suradnje za razvoj i razmještanje proturaketne obrane koja bi pokrivala i Rusiju. Alternativa je isključivanje Rusije iz takvog sustava, što bi vrlo vjerojatno dovelo do obnove ruskog neprijateljstva prema prekoatlantskim saveznicima.

U zamjenu za razumijevanje i suradnju, Rusiji se nudi gospodarska i financijska pomoć, smanjenje nuklearnih arsenala čije je održavanje veoma skupo, podrška ulasku u Svjetsku trgovinsku organizaciju i nastavak suradnje na Balkanu, u Nagorno-Karabahu oko kojeg se sukobljavaju Armenija i Azerbajdžan.

Najavljeno je da obojica stižu s intrigantnim planovima kako dugoročno stabilizirati jugoistok Europe. Ili, kako se to kaže diplomatskim rječnikom, Bush će - kao prije toga europske saveznike - pozvati i Putina da dovrše posao na Balkanu i pomognu narodima Balkana da riješe vlastite probleme, potaknu međusobnu suradnju i zauzmu svoje mjesto u europskom društvu. Misle li, pritom, na prekrajanje granica na Balkanu, je li riječ o novom Daytonu, mini Helsinkiju ili tko zna čemu, te kakva će trgovina biti dogovorena, moći će se zaključiti tek naknadno, iz pojedinih poteza dozirane pripreme svoje i svjetske javnosti. Pripreme koja je već počela.

Tomislav Butorac