Hrvatska i Slovenija uzajamno su se priznale 25. lipnja 1991. godine, i u tom su, herojskom razdoblju svojih modernih povijesti bile vođene sličnim interesima - izaći iz bivše države sa što manje žrtava i štete i potvrditi samostalnost međunarodnim priznanjem. Nakon 15. siječnja 1992. godine dolazi do sudbinskog razdvajanja smjerova razvitka svake od država. Dok je Hrvatska nastojala riješiti pitanje okupiranih područja i bespotrebno se uplićući u BiH pitanja izgubila naklonost svijeta te došla pred sankcije i pod brojne pritiske, Slovenija je intenzivno radila na odvajanju od »balkanskog meteža« i što bržem približavanju EU, u čemu je i uspjela, kako svojim političkim diskursom i ponašanjem, tako i preusmjerenjem svoje trgovine prema novim tržištima uz prihvaćanje dobrih standarda Zapada, ali i čuvanjem veza sa starim tržištima (na koja se vraća mnogo brže nego Hrvatska).

Iako je predsjednik Kučan više puta javno tražio rješavanje problema s Hrvatskom, obje vlade nikako nisu mogle postići sporazum. Veći dio krivice za to leži na slovenskog strani, jer je u njihovoj javnosti, a zbog teškoća kroz koje je Hrvatska prolazila, stvoreno uvjerenje da je samo ispunjenje maksimalističkih zahtjeva pregovarački uspjeh i svatko tko bi pristao i na što manje od toga bio bi unaprijed osuđen na političku »smrt«. U doba koalicijske vlade Drnovšek - Podobnik potonji je smatrao da su odnosi s Hrvatskom teren na kojem može graditi sliku snažnog branitelja nacionalnih interesa i tako osigurati političke uspjehe za sebe i svoju stranku u budućnosti, ali izborni su ga rezultati demantirali (opće je mjesto svjetske politike da se izbori nikad ne dobivaju na vanjskoj politici). U takvu stanju nisu bili od velike pomoći ni »mudri« potezi s hrvatske strane, kao kad je na dan potpisivanja Sporazuma o slobodnoj trgovini, za Drnovšekova boravka u Zagrebu, u Saboru izglasana promjena Ustava prema kojoj su Slovenci brisani kao manjina, a za što je Drnovšek doznao tek na putu za Ljubljanu.

U desetogodišnjoj povijesti bilo je i ozbiljnih situacija: već legendaran ulazak slovenskoga špijunskog kombija na hrvatsko ozemlje ili prekid isporuke struje iz NE Krško. Zanimljivo je da cijelo to vrijeme, dok su se katkad bilateralno i na dnevnoj bazi izmjenjivale protestne note, multilateralna suradnja tekla dobro i nije stvoreno nijedno novo otvoreno pitanje.

Sveta Gera ili Trdinov vrh potvrđuje koliko je iracionalnosti bilo na obje strane. Prema svim je dokumentima vojarna na hrvatskom teritoriju, ali u njoj su slovenski vojnici. U slovenskoj je javnosti stvorena teza prema kojoj bi odlazak vojnika predstavljao veleizdaju, a u hrvatskoj, frustriranoj prisustvom međunarodnih trupa, da je riječ o stranoj vojnoj sili na našem terenu: a riječ je o samo pet, šest vojnika bez ikakve strateške važnosti, jer se oko njih redovito okupljaju samo planinari.

Nakon smjene vlasti u Hrvatskoj odaslane su konstruktivne poruke (Picula je čestitao Rupelu imenovanje na slovenskom), ali je politička slika u Sloveniji bila ista.

Tek nakon slovenskih izbora i formiranja nove vlade, u kojoj je Drnovšek bitno ojačao svoj položaj, stvorili su se potrebni preduvjeti za ozbiljne poteze i sastanak u Rijeci prvi je pravi korak u tom smjeru. Slovenski je premijer procijenio da je klima pogodna za otvaranje »vruće« teme i njegove, kao i reakcije ostalih članova Vlade na kritike susreta, potvrđuju da ne treba očekivati reteriranja. U slovenskom »omekšavanju« pristupa otvorenim pitanjima nije nevažan ni položaj Slovenije prema Bruxellesu, kako političkom (EU), tako i sigurnosnom (NATO): obje asocijacije ultimativno traže rješavanje spornih pitanja sa susjedima. A nije nevažan ni susret Bush-Putin koji Ljubljanu stavlja ne baš na razinu Reykyvika, ali dosta blizu.

U dugotrajnom procesu traženja obostrano zadovoljavajućih rješenja prečesto se zaboravljalo da su Hrvatska i Slovenija pod sitnozorom međunarodne zajednice, jer je mirno rješavanje otvorenih pitanja jedna od bitnih potvrda zrelosti politike, karakteristika po kojoj će obje biti percipirane i prihvaćane modernim državama. Očito je da su to oba premijera imala na umu kad su donijela odluku da se otvorena pitanja riješe, jer time jača ugled i jedne i druge vlade u Bruxellesu, ali i Beču i New Yorku.

U skupini neriješenih pitanja s pravom je kao prvi izdvojen problem NE Krško, jer je riječ o ozbiljnom ekološkom problemu kod kojeg postoji odgovornost prema široj regiji, a na stručnoj je razini lako rješiv ako se politika ne upliće. Problematika štednje je, prema izjavama, dovedena u izravnu vezu s procesom sukcesije što je Hrvatska dugo odbijala, ali za sporazum je potrebno popuštanje s obje strane. Možda se tim mehanizmom uspije ubrzati povratak novca građanima, što je ipak osnovni cilj.

Najtežim će problemom i dalje ostati granica, iako je tu riječ isključivo o psihološkom pitanju. Prema međunarodnom pravu, granice ne određuju državu, one imaju subjektivitet i bez jasno zacrtanih granica. Riječ je o barijerama u glavama ljudi (kako političara tako i građana). Apstraktnost tog problema najbolje potvrđuje snažno opredjeljenje obiju država za punopravnim članstvom u EU gdje su stvarne barijere ukinute, a i one mentalne sve više nestaju. Kolika je pak spremnost i sposobnost slovenske strane da ozbiljno pristupi konačnom rješavanju tog problema najbolje će se vidjeti kroz pitanje Pograničnog sporazuma, potpisanog u Ljubljani 1997. godine, ratificiranog u Hrvatskom saboru, ali nikad u Slovenskom parlamentu, pa do danas nije stupio na snagu. Slovenska ga je politika odbijala ratificirati, tvrdila da prejudicira graničnu crtu, slala na Ustavni sud, činili su se svi mogući manevri da ne stupi na snagu, a riječ je o dokumentu što prije svega koristi ljudima koji žive uz granicu. Apsurd je to veći, jer je Hrvatska prije imala pogranični režim sa SRJ (kao jedan od preduvjeta za dovršetak mirne reintegracije) nego sa Slovenijom. A i s BiH je definirana granična crta na temelju Sporazuma koji je Tuđman potpisao u Sarajevu na utemeljenju Pakta o stabilnosti, a sa Slovenijom još nije.

Ako je Drnovšek procijenio da ima dovoljno snage i za taj politički potez, tada će i pitanje granice biti ubrzo riješeno. Pogranični sporazum, naime, čini pitanje crte u Piranskom zaljevu samo problemom crtanja atlasa, jer se Zaljevom upravlja zajednički u ekološkom, gospodarskom, marikulturnom ... smislu (znači da pitanje uzgajališta za školjke više neće biti međudržavni problemi). Pogranični je sporazum ključ za konačno uređenje hrvatsko-slovenske granice, pa onda i ukupnih odnosa na razini zapadnoeuropskih standarda. A tada će i onih nekoliko vojnika moći napokon kući.

Nakon deset godina dvije su zemlje u situaciji koja pruža mogućnost konačna rješenja otvorenih pitanja i prigoda se ne smije propustiti. Osnovna se prepreka nazire u mogućem daljnjem osipanju vladajuće koalicije u Hrvatskoj i jačanju zahtjeva za izborima čime bi, paradoksalno, upravo slovenska strana došla pod snažan pritisak svoje javnosti za pooštrenje uvjeta što bi usporilo proces i vjerojatno ga zakočilo. A to bi bio ozbiljan udarac daljnjem razvoju odnosa koje bi trebala karakterizirati suradnja i uzajamna podrška, a ne sukobi. Jer time jača ukupna stabilnost tog prostora i kredibilitet obiju država.