Ostat će vječnom tajnom koliko je SDP, a koliko HSLS, na izborima 3. siječnja 2000. godine osvojio glasova. U trenutku trijumfa to i nije bilo bitno, jer pokazalo se da su koalicije dobitna kombinacija i da je dvojac dobio oko 41 posto glasova i 71 zastupnika. Samo zahvaljujući šestorici HB dijasporaca HDZ je ostao najbrojnijom strankom u Saboru. Ako je suditi prema dogovoru o podjeli postizbornog plijena u odnosu 2:1 u korist SDP, moglo bi se samo naslutiti da je SDP imao više od 27, a HSLS blizu 14 posto podrške birača. Nedavni lokalni izbori pokazali su da je HSLS spao na samo 6,6 posto i da je izgubio više od polovice svojih simpatizera, a da je SDP zaustavljen na 18 posto, to jest dobio je trećinu manje.

Te dvije stranke, što je sasvim logično, jer su i glavne poluge vlasti, dobile su tako žute i narančaste kartone. I dok Budiša brojkama ne vjeruje, jer tobože nisu još konačne, spominje maltene nekakvu urotu protiv njega i njegove stranke, Račan priznaje poraz, ali suzdržano vješto koristi podatak da je sada tri puta jači od socijalnih liberala. Državnički smiren i strpljiv Tomčić, samo onako usput, već sada govori o mogućem novom dvojcu, što je odmah podržao i predsjednik Mesić dajući do znanja što misli o Budiši i njegovoj politici. No i unutar SDP-a, koji se uvijek doimao kao najmonolitnija stranka, koja ne voli svoj prljavi veš prati javno, ponovno su se probudile stare razmirice.

I u vrijeme potpisivanja splitskog dogovora u ljeto 1999. godine, kada su se Račan i Budiša odlučili na brak iz interesa, unutar SDP je vrilo.

U Zagrebu nisu mogli oprostiti deal Dorice Nikolić s HDZ-om. Predsjednik zadarskog SDP-a Romano Meštrović nije želio ni čuti o koaliranju s HSLS-om, jer upravo zahvaljujući četvorici kvaziliberala, koji su se prodali za unosne fotelje, HDZ je u ovom gradu zadržao vlast. Meštrović je zbog javnog polemiziranja s Račanom kažnjen tako da je bio tek šesti na listi i samo ga je dobar uspjeh koalicije ugurao u Sabor. Neupitan vođa SDP-a u Splitu Marin Jurjević nije krio svoje nezadovoljstvo načinom na koji Ivica Škarić vodi grad. Zamjerki je bilo zbog toga što je i dalje postojala ulica Mile Budaka, što su neki viđeni liberali govorili o avetima prošlosti aludirajući na SDP, ili o tome kako Split nije oslobođen 1944. godine. Među nezadovoljnicima bio je i Šibenčanin Ivan Ninić, a glasovi suzdržanosti dolazili su i iz Rijeke.

Osnovna primjedba je bila da HSLS nije dovoljno u centru, da je previše desno, da je Budiša više nacionalistički negoli građanski političar. No pragma je, to jest riješenost da se napokon sruši HDZ, pobijedila ideološke i ine razlike. Samo nekoliko mjeseci nakon izbora iz redova uglednih SDP-ovaca mogla se čuti tvrdnja: »Dobili smo izbore, a vlast smo prepustili drugima«. Ljudi s terena, koji su sačuvali SDP u vrijeme kada je jedva prelazio izborni prag, bili su ogorčeni na vodstvo stranke, jer: »Gospodo, vi ste sebe zbrinuli, a sada se pravite principijelnima! Druge stranke vode računa o svojim ljudima.« Iznošeni su mnogi primjeri da je u situacijama kada je SDP za određenu funkciju imao stručnog čovjeka i nekog takozvanog nestranačkog prednost davao ovom drugom. Zašto smo - pitali su se nezadovoljnici - predali vlast onima koji do jučer s nama nisu htjeli ni kavu popiti da se ne bi kompromitirali?

Taj navodno pretjeran strah od strančarenja i ponavljanja HDZ-ove matrice iskoristio je Zdravko Tomac. Nezadovoljan što nije dobio toliko željeno mjesto ministra vanjskih poslova, ali i sve većom marginalizacijom u stranci, stao je na stranu buntovnika.

Mato Arlović je uvrijeđeno šutio, a neke njegove najnovije izjave pokazuju gdje je bio izvor njegova tihog štrajka. Tomac je, ali ne samo on, upozoravao da je zanemaren unutarstranački rad, da se vodstvo preselilo u Banske dvore i na Markov trg.

Račan je zbog svega toga bio prisiljen prošlog lipnja sazvati stranačko savjetovanje u Uvali Scott. Oštro je odgovorio svojim oponentima: »Kritika i nezadovoljstvo slabostima i oportunizmom da, ali ne podržavam nezadovoljstva s podjelom funkcija. Imamo u stranci ljudi koji misle da zaslužuju ne znam kakvo mjesto u vlasti, a promjene svode na promjene ljudi«. Iako nije izravno adresirao svoje žaoke, dodatno ih je zapaprio s izjavom da s ponosom prima kritike da je bolji predsjednik Vlade negoli stranke, da preferira Vladu na uštrb stranke. Kratko i jasno je poručio da tko je nezadovoljan može otići. Nakon što je opatrnuo svoje nije ostao dužan ni koalicijskim partnerima koji se ponekad ponašaju kao opozicija. To polijevanje vatrogasnim šmrkovima ipak nije ugasilo plamićke, ali ponegdje i prave buktinje drukčijeg mišljenja.

Pokazalo se da je potrebno dosta vještine da bi se izbalansirao odnos između starih komunističkih kadrova, preodjevenih i izvornih socijaldemokrata. U jednom trenutku pojavila se i ideja o legalizaciji frakcija, ali Račan je na Konvenciji SDP prošlog prosinca uspio odnijeti veliku pobjedu. Dobio je gotovo nepodijeljenu podršku i pozicionirao se kao neprikosnoven Broj Jedan. Minoran pokušaj Jerka Zovka da se kandidira za predsjednika bio je samo mala zabava u inače dosadnom skupu. Sve ono značajno dogodilo se tajno - u izborima za novo rukovodstvo. Račan je mogao trljati ruke, jer se riješio Zdravka Tomca koji prvi put od postojanja SDP nije ušao u uže vodstvo. Unatoč Račanovoj izjavi da se vlast može izgubiti a obraz ne, pri čemu je izravno aludirao na javno pismo zagrebačkog gradonačelnika koji se stavio na raspolaganje članovima SDP-a da bi rješavao njihove privatne probleme, Bandić je glatko ušao u deveteročlano Predsjedništvo. A i tada je javna tajna bila da Račan i Bandić komuniciraju samo preko posrednika.

Političar zanimljive karijere, blizak suradnik Jakova Blaževića je tvrdio da je po Tuđmanovu naputku ostao u SDP-u, nesuđen veleposlanik u Ljubljani, prijatelj HKDU-ovca Ante Kovačevića, sada i na djelu pokazuje da je bliži Budiši negoli Račanu. Smjene u Slobodnoj Dalmaciji bile su mu povodom da upozori na aveti komunizma. Račan, pak ostaje mrtav hladan na Tomčeve provokacije, makar javno, ocjenjujući da time stranci ne može biti nanesena veća šteta. A i neka malo pretjerane državnosti, pa makar ta politika u ovom trenutku bila pase.

Račanu se sigurno lice pretvorilo u velik osmijeh kada je doznao da ga 66 posto ispitanika želi i dalje u premijerskoj fotelji. Ostaje doista tajna zašto je upravo on najpopularniji hrvatski političar, umjesto da je glavni krivac? Naravno, da bi se mogli nabrojati mnogi razlozi za takav izuzetan rezultat, ali to ipak govori ono najgore: Hrvatska nema alternative i dalje smo osuđeni na one koji nas zabavljaju već trideset godina.

Autor je slobodni novinar iz Zagreba