U javnim glasilima, koja su kasnije prepričala njegov sadržaj, snažno je odjeknula sugestivna poruka interpretacije po kojoj su, u strahu od prokazivanja kao agenta zloglasne Udbe, Mirovo ubojstvo naručili tada visoki državni dužnosnici u Hrvatskoj - Gojko Šušak, Vice Vukojević i Josip Perković. Sve uz znanje, potporu i doprinos zadarskog policijsko-političkog miljea na čelu sa Đurom Županom, Martinom Dražinom i Ivanom Brzojom.

Prvo prikazivanje "Povratka u domovinu ..." u Hrvatskoj bio je povod našeg razgovora s Nikolom Majstrovićem.

Odmah nakon što sam dovršio film koji je sniman od 1992. do 1995. godine, uzaludno sam u Hrvatskoj pokušavao organizirati projekciju. Shvatio sam da ne mogu probiti blokadu iznimno utjecajnog političko-sigurnosnog i obavještajnog sustava u čijim redovima su visokopozicionirane osobe čija savjest, kako kada je u pitanju Barešićeva smrt, tako i veza s protuhrvatski orijentiranim tajnim službama, nije čista. Izabrao sam Sloveniju, pozvao novinare i tako barem ostavio pisani trag o filmu i činjenicama koje iz njega proizlaze.

Smatram da promjene u Hrvatskoj nisu značajnije naravi. Prošlogodišnjeg 1. svibnja premijer Ivica Račan je u svom govoru kazao da ga se za godinu dana upita što je uradila Vlada. Ne mislim da su urađeni bitniji pomaci. Na slobodi su i Kutle i Herak. Što je sa Zakonom o privatizaciji? Gdje su gospodarske, socijalne i ine promjene?!

Sve relevantne informacije sadržane u filmu upućuju na to da je Miro Barešić ubijen u akciji koja je bila organizirana isključivo da bi se eliminirao. Na to upućuju sve okolnosti. Pokušat ću ih sistematizirati. Miro ponajprije nije donosio nikakve odluke o vojnim aktivnostima već je to radio Antonio Lekić.

Dakle, njega se zapravo ništa nije pitalo. Sudjelovao je samo u jednoj akciji u benkovačkom zaleđu, za njega pogubnoj i zapravo se od početka protivio odlasku u nju smatrajući je beznačajnom. Da je takva doista bila svjedoče i riječi Martina Špegelja. Lekić ga je primorao prema konspirativnom planu.

Sudeći po riječima intervjuiranih sudionika akcije, cijela je grupa došla na poziciju na kojoj je trebala pričekati noć, iznenaditi i napasti protivnike u srpskom bunkeru. Međutim, iznenađeni, dočekani i napadnuti bili su upravo oni. To znači da su Srbi znali za njihov dolazak. A njima je trebao netko dojaviti. Kada je počela pucnjava, Mirova grupa se počela povlačiti i u tom momentu netko je pucao na njega.

Kada je Miro ranjen, prestali su pucnjava i progon iako se grupa i dalje nalazila na okupiranom srpskom teritoriju i u okruženju. Ivica Krišto, sudionik akcije koji se posljednji povlačio, svjedoči da je na mjestu gdje je ležao Miro naišao na lokvu krvi i krvave tragove koji su vodili u suprotnom smjeru od dogovorenog smjera povlačenja. Na tom mjestu našao je Mladena Mustača koji je ležao okrenut u smjeru krvavog traga. Kada se podigao vidjeti što se događa i prati li ih netko, zapucano je i pogođen je u ruku.

Nešto kasnije, na sabirnom mjestu našli su se na okupu svi osim Mira, Šarića i Mustača. Nakon par sati vratili su se u različito vrijeme Šarić i Mustač dajući oprečne podatke. Mustač, koji je bio najstabilniji član grupe stigao je potpuno slomljen, psihički neuravnotežen i deprimiran. Svega nekoliko dana od akcije poginuo je u prometnoj nesreći u vrlo sumnjivim okolnostima. To prije što je njegova majka posvjedočila da joj je Nikola Krišto prijetio podizanjem kuće u zrak zajedno s ukućanima bude li izražavala javno bilo kakve sumnje.

Mirovo tijelo, dakle, ostalo je na bojišnici jer Lekić nije dopustio da se ide po njega, unatoč tomu što nigdje više nije bilo neprijatelja ni pucnjave. Pet ili šest dana nakon akcije tijelo je na intervenciju iz Zagreba i u dogovoru sa Srbima te njihovim posredstvom dovezeno u Zadar.

Jesu, no zašto je cijela stvar odmah proglašena državnom tajnom?! Tako se prikriva put do prave istine. Tijelo koje su Srbi dovezli, i ako o njegovu izgledu svi imaju drukčiju sliku, imalo je jednu ulaznu prostrijelnu ranu deset centimetara ispod srca. To tijelo nitko od onih koji su Mira poznavali ili su mu bili rodbina, nisu smjeli vidjeti.

Nakon toga, tijelo je, po Lekiću i Nikoli Krišti, odvezeno u Zagreb i tamo pod lažnim imenom pokopano na Miroševcu. Godinu poslije upriličen je drugi pokop, ovaj put na Mirogoju i pod pravim imenom. Posmrtne ostatke, ekshumirane s Miroševca opet nitko osim uvijek istih nije vidio. Lekić, Krišto, Drviš i Pašalić tijelo su identificirali po zlatnom lančiću kojeg je Miro počeo nositi nešto prije pogibije.

Znači, postojala su dva lančića, unaprijed namijenjena baš za monstruoznu kombinaciju. Mirovo tijelo imalo je jednu izlaznu ranu na sredini prsnog koša, deset centimetara iznad srca. Znači da mu je pucano u leđa. Gdje je to tijelo pokopano ne zna se. Jedino je sigurno da u grobu na Mirogoju nije tijelo Mira Barešića.

Sve je to istina.

Miro je sudjelovao samo u jednoj, njegovoj prvoj i posljednjoj akciji, onoj u kojoj je poginuo. Nije bio zapovjednik kako se to pokušava prikazati. Glavnu riječ, sudeći po onome što sam čuo od ljudi s kojima sam razgovarao za potrebe filma, uvijek su vodili Antonio Lekić, Ivica Drviš i Nikola Krišto, a osim njih bili su još Frano Bokanović, Zdeslav Turić, Ilija Babić, Boris Prebeg, Mladen Mustač, Nikola Krišto i Tvrtko Pašalić. Zanimljivo je da se u službenom izvješću od 13. kolovoza 1991., koje navodno rasvjetljava okolnosti Mirove pogibije, nigdje ne spominje Pašalić. A u filmu potvrđuje svoje sudjelovanje. Nema ni imena Zrinka Šarića. To je znakovito, zar ne?!

Nije mi bila, niti mi je sada namjera od Mira praviti junaka. Netko ga je volio, a netko nije. Bio je čovjek kojeg sam dobro poznavao i koji je imao svoje kvalitete. Namjera mi je bila da se dozna istina koju sam polako spoznavao tijekom rada na filmu.

Zapravo, nije Miro moja preokupacija, već Hrvatska. Film je jedan detalj, priča o čovjeku u okolnostima kada su ubijeni mnogi o kojima priču, možda sličnu ovoj, nitko nije ispričao.